SAD ima Zakon protiv proganjanja, u Hrvatskoj je takav zakon nužno potreban. Sve češća je pojava medijskog ali neposrednog proganjanja javnih osoba, uhođenje, praćenje, nametanje neželjenog kontakta i zlostavljanja na društvenim mrežama, naročito na facebooku. Psihijatri i psiholozi fenomen proganjanja i praćenja povezuju sa mentalnim poremećajima, posebice sa stanjem patološkog narcizma. Najčešće je progonitelj i napadač osoba koja je bolesno zaljubljena u poznatu ili u neku javnu ličnost koju fanatično progoni ne podnoseći činjenicu da mogućnost stvarne veze između progonjene osobe i progonitelja ne može zaživjeti, pa iz tog razloga i zbog poniženja radi odbijanja napada svoj objekat ljubavi.
Psihijatri i psiholozi često povezuju pojam proganjanja sa mentalnim poremećajima, a posebno sa stanjem patološkog narcizma (Meloy, 1998:18), kojim se osoba brani od odbijanja i gubitaka, poniženja i počinje da napada svoj objekat ljubavi.
Policija gotovo svakodnevno izvještava o tzv. STALKINGU, prijetnjama koje svojim bivšim partneri(ca)ma upućuju bivši – supruzi, ljubavnici ili (bliski) prijatelji. Definiranje proganjanja znatno je olakšano nakon što su donešeni zakoni koji ga reguliraju, te se odnedavno strožije i oštrije zakonski goni.
Stalking na engleskom znači uhođenje, a u širem smislu neželjenu pažnju koju jedna osoba upućuje drugoj, od slanja pisama do praćenja. Uhođenje (engl. stalking) još nije dobilo psihijatrijsku dijagnozu, ali je sve češće uključeno u istraživanja i promatranja stručnjaka raznih profila, jer se radi o karakterističnom kompulzivnom, namjernom, svojevoljnom praćenju ili uznemiravanju koje kod žrtve izaziva sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju.
Uhode (engl. stalkers) su grupe ili pojedinci čije je ponašanje motivirano različitim oblicima psihopatologije odnosa i veza, kao što su npr. paranoidne i shizofrene psihoze, dublji poremećaji ličnosti, mobing, erotomanija i sl.
Ovaj poremećaj nešto je učestaliji kod muškaraca koji boluju od poremećaja ličnosti. (Policija i sigurnost. Zagreb.2006. 15(3-4):109-248. ISSN 1330-0229).
Načini praćenja: praćenje u javnosti, npr. praćenje od kuće do posla, neprimjerene komunikacije putem telefona (učestalo pozivanje) i elektroničke pošte (slanje i neovlašten ulazak u e-mail, čitanje i daljnje odašiljanje istih), slanje neželjenih pisama ili poklona i sl., neumjesni komentari i objave na facebooku, google plus profilu i drugim društvenim mrežama, upućivanje neumjesnih poruka pa i prijetećih putem trećih osoba. Neki uhode (stalkeri) uznemiruju i zlostavljaju žrtve u kući, neki na poslu, često i vandalizirajući osobnu imovinu žrtve, izazivaju nasilničke incidente, dok neki ne prestaju svoju žrtvu zlostavljati medijski difamirajući ju u javnosti. Žrtve su najčešći bivši partneri uhoda, osobe u profesionalnom odnosu, medicinski i pravosudni djelatnici, kolege namještenici, korisnici usluga (ako uhode imaju profesionalni poziv ponuđača raznih usluga), medijski poznate ličnosti i dr.
Psihijatri i psiholozi često povezuju pojam proganjanja sa mentalnim poremećajima, a posebno sa stanjem patološkog narcizma (Meloy, 1998:18), kojim se osoba brani od odbijanja i gubitaka, poniženja i počinje da napada svoj objekat ljubavi, ili sa erotomanijom pri čemu osoba ima iluzije o zaljubljenosti u nju (Kamphuis, Emmelkamp, 2000:206).
Jedna od najstarijih i najrasprostranjenijih definicija proganjanja u SAD podrazumijeva samovoljno, zlonamjerno i kontinuirano praćenje i uznemiravanje osobe kojim se ugrožava njezina sigurnost (Meloy, Gothard, 1995: 258). Nacionalni pravosudni institut iz SAD je nakon inicijative Kongresa za poduzimanje mjera protiv proganjanja, 1993. godine izradio model zakona protiv proganjanja (Model antistalking law), nakon čega su ovakvi zakoni donešeni u svim državama SAD, u distriktu Kolumbija i na državnom nivou (National Center for Victims of Crime, 2007).
Analiza zakona protiv proganjanja u SAD pokazuje da postoje četiri zajednička elementa u definicijama proganjanja koje oni usvajaju. Ti elementi su: ponavljanje radnje izvršenja (većina zakona predviđa da je radnja izvršena najmanje dva puta), kršenje prava na privatnost, postojanje dokaza o postojanju prijetnje i-ili izazvanog straha kod žrtve što se određuje korištenjem standarda razumne osobe, i okolnost da radnja izvršenja može biti usmjerena kako na žrtvu tako i na njoj blisko lice ili stvar (Nicol, 2006: 24).
Ukratko, proganjanje se definira kao kombinacija prijetećeg ponašanja, kriminalne namjere izvršitelja i ponavljanja radnje izvršenja, pri čemu zahtjev za postojanjem ponavljanja radnje ili obrasca pomaže pri određivanju sadržine proganjanja (Doerner i Lab, 2002:183). Posljedice proganjanja na žrtvu sada se definiraju šire i obuhvaćaju ne samo strah za život i tijelo, vlastito ili bliske osobe, već i emocionalnu patnju koja može obuhvaćati mnogo šire psihičke posljedice na žrtvu (National Center for Victims of Crime, 2007).
Model ponašanja progonitelja je u velikoj mjeri sličan modelu ponašanja nasilnika u porodičnom kontekstu, a to je model održavanja moći i kontrole, pri čemu nasilnik koristi različita sredstva, da bi ostvario i zadržao kontrolu nad žrtvom.
Proganjanje se tako prepoznaje kao način za postizanjem i održavanjem kontrole nad žrtvom.
Smatra se isto tako, da većina progonitelja iz ove grupe potječe iz obitelji u kojima je bilo nasilja (Buzawa and Buzawa, 1996: 226). Nekoliko autora razvilo je tipologije izvršitelja ovog kriminalnog ponašanja. Tako, npr, Geberth (navedeno prema Doerner i Lab, 2002:185) pravi razliku između dvije osnovne grupe izvršitelja proganjanja: progonitelj sa psihopatskom ličnošću i psihotični progonitelj.
U prvu grupu spadaju osobe koje nastoje uspostaviti dominaciju nad ženama i progone bivše partnerice.
Te osobe reagiraju na gubitak kontrole i često vrše nasilje prema žrtvi. Oni žive u iluziji da će im žrtva, nakon što s njom uspostavi kontakt, uzvratiti emocijama.
Prema nedavnim istraživanjima američkoga Nacionalnog instituta pravosuđa, osam posto žena i dva posto muškaraca u svojim su životima žrtve stalkinga, pa su zakonske izmjene radi strožih kazni «ljubavnih terorista» više nego dobrodošle. Prema hrvatskom kaznenom zakonu, stalkeri, iako nema posebne pravne regulative radi «ljubavnog terora», nakon podnošenja kaznenih prijava mogu se suočiti s novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili šestomjesečnom zatvorskom kaznom, jednogodišnjom ako se na sudu dokaže da su prijetnje bile više nego ozbiljne.
Sve počinje naizgled sasvim bezazleno: pred vratima stana buket cvijeća, ljubavne izjave na telefonskoj sekretarici, ljubavna pisma u poštanskom sandučiću, nagovaranje na obnovu veze, neumjesne facebook poruke, a potom, nakon ignoriranja vrijeđanje u medijima i na facebooku. Isprva se takvi izljevi ljubavi doimaju bezazleno i nekome čak mogu i laskati, pogotovo ako je riječ o nepoznatom udvaraču, ali ako žrtva ima posla s otprije poznatom osobom, cijela situacija bi mogla sličiti na noćnu moru. Ostavljenom partneru ili partnerici nije lako prihvatiti prekid veze, pa oni pribjegavaju nagovaranju na pomirenje i još jedan pokušaj spašavanja ljubavne veze, ali kad više nema šanse za obnavljanje veze, stalkeri u većini slučajeva počinju psihičku torturu koja može potrajati godinama.
Psiholozi, koji se u svijetu mnogo više bave stalkingom, za razliku od njihovih kolega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, navode da je odbijanje nastale situaciju normalna reakcija ostavljene osobe, koja smatra da je posrijedi neka zabuna i nesporazum te da je cijela novonastala situacija zapravo nemoguća i kao takva se ne može prihvatiti. Potencijalni stalkeri, naime, tad pokušavaju uvjeravati bivšeg partnera u ono što oni vjeruju, a realnost počinju prilagođavati vlastitim željama i predodžbama. A potom kreće kršenje svih granica, što žrtvu dovodi u bezizlaznu situaciju, jer su stalkeri u pravilu uvjereni da ih njihove žrtve još uvijek vole, a takvo mišljenje ne da se ni s čim poljuljati. Ako je otpor veći, time više raste pritisak na žrtvu, koja je dovedena do krajnjeg očaja i u stalnoj je panici misleći, s pravom ili ne, da joj je stalker stalno za petama. Psiholozi se slažu da je uzrok takvog ponašanja kod stalkera najčešće depresija izazvana osamljenošću, jer takve osobe gube osjećaj mogućnosti normalnog integriranja u društvenu sredinu u kojoj imaju osjećaj sigurnosti.
Stalkera se teško riješiti, pa žrtvi ne preostaje ništa do prijaviti ga policiji, ili podnijeti privatnu tužbu u kojoj žrtva terora može postići sudsku zabranu kontakta i približavanja. Ako osuđeni, pak, ponovi prijetnje, može računati s mnogo ozbiljnijom kaznom.
Iako je stalking gotovo svakodnevna pojava o kojoj redovito izvješćuju PU zagrebačka na svojim novinskim konferencijama, zagrebačka policija nema relevantne statistike o učestalosti uhođenja i uznemiravanja žrtvi. Stalkeri i njihovo devijantno ponašanje, pak, regulirani su Zakonom o zaštiti nasilja u obitelji i kažnjavaju se novčanom kaznom (od 1000 do 10.000 kuna) te kaznom zatvora od 8 do 60 dana. Osim toga, uznemiravaču se, prema odredbama spomenutog zakona, može odrediti i obavezni psihosocijalni tretman i zabrana približavanja žrtvi nasilja.
Neki uhode (stalkeri) uznemiruju i zlostavljaju žrtve u kući, neki na poslu, često i vandalizirajući osobnu imovinu žrtve, izazivaju nasilničke incidente. Žrtve su najčešći bivši partneri uhoda, osobe u profesionalnom odnosu, medicinski i pravosudni djelatnici, kolege namještenici, korisnici usluga (ako uhode imaju profesionalni poziv ponuđača raznih usluga), medijski poznate ličnosti i dr.
Stalking je ozbiljan problem i nažalost ima slučajeva stalkinga koji završavaju tragično za žrtvu (tjelesne ozljede pa i smrt), tako da se svaki stalking ne treba uzeti olako. naravno, treba razlikovati stalking nekog balavca koji slini za svojom simpatijom pa se tu i tamo pokušava nacrtati na istom mjestu u školi ili susjedstvu kao i one pojave uhođenja kakva vrše uporni i opsjednuti stalkeri, koji nikako da prebole predmet svoje opsesije pa uhođenje i slijeđenje, maltretiranje (putem sms-a, telefona, facebooka) bez sudske i visoke novčane kazne neće prestati. Nije nimalo ugodno iskustvo kada nekome ne možete uz sav zdrav razum objasniti da je takvo ponašanje poremećaj i da podliježe kaznenoj odgovornosti.
Javnost treba biti upoznata s prirodom i potencijalnim opasnostima koje prijete od stalkera. Morala bi postojati zakonska zabrana pristupa na više od 500 m ili tako nešto, pa i druge kazne prema potrebi.