Piše ANTE GLIBOTA*

Ja nikada nisam pripadao ni HDZ ni bilo kojoj stranci, međutim po mojem prirodnom instinktu, po političkom refleksu sam podupirao uvijek mog prijatelja Franju Tudmana, jer smo se za iste ciljeve borili jedan uz drugoga, iako nikada nisam bio formalni član HDZ. To nas je odvelo i u političke uznike, jer smo zagovarali temeljne interese hrvatskog naroda. Komunistički režim nas je zatvorio u istoj grupi desetorice hrvatskih intelektualaca 11. siječnja 1972.godine. Ostao sam danas, kao posljednji živući svjedok te epopeje, te grupe odvažnih hrvatskih domoljuba, koji su dizali glas pravde u teškim vremenima, istine i nade u obranu interesa hrvatskog naroda. Upravo poradi istih interesa dižem svoj glas i danas, kao što ću ga dizati dok budem izdisao i zadnji dašak mog života, boreći se za temeljni hrvatski državni interes.

Andrej Plenković je tijekom svojih tri godine na čelu  Hrvatske Vlade, a nažalost i na čelu HDZ, urušio i državu i stranku do nepropoznatljivih razmjera. Članovi njegove Vlade koju je sam izabrao zbog korumpiranosti i marifetluka su urušili političku odgovornost, ozbiljnost, pa je najveći broj po njemu izabranih ministara morao demisionirati. U svakoj demokratski intoniranoj sredini postavilo bi se pitanje : tko je za to odgovoran, za takvo nakaradno stanje? U Hrvatskoj  nitko, a pogotovo mediji prorežimski orijentirani, na veliko zaprepaštenje domaćih i stranih promatrača, zaboravljaju postavljanje takovih legitimnih pitanja. U Hrvatskoj državi javne poslove mogu voditi kriminalci, kojima se otkrivaju vidne kriminalne radnje i nitko za to ne odgovara. Pače, ni mediji ne postavljaju to pitanje, to je postalo normalnost,

Recentno se tako otkriva velika javna tajna i afera pranja 50-tak milijardi kuna. Umjesto da  najure  guvernera i sve direktore Narodne Banke Hrvatske, kojeg je u obnovljenom mandatu ponovo ustoličio Plenković, oni su smijenili samo direktora Zagrebačke banke, dok oni koji su to nadgledali i vršili kontrolu, zatvarali oči, sukreirali to kriminalno stanje, za njih je sve prošlo bez posljedica.

Plenković vrši  pljačku stoljeća  u Agrokoru, otimačinom privatne tvrtke, nagradu ubiru Plenkovićevi partneri i pajdaši koje je on instalirao, koji se omrse usput sa 700-800 milijuna, kako bi tu istu tvtku predali u konačnici u ruske ruke, zanemarivši hrvatski strateški i državni interes. Postalo je gotovo normalno, da se pod Plenkovićevom vlasti o tome uopće ne govori ni riječi u medijskom prostoru Hrvatske, a hrvatski pravosudni sustav smrtno uplašen demonskog Plenkovićeva biča, to prešutno provodi bez pogovora. Za oficijelnu politiku i medije pa i opoziciju koja šuti, to je postala paradigma hrvatske normalnosti. Pravna država je utihnula, a državu vodi podivljala mafiozna struktura, na čijem se čelu nalazi premijer Andrej Plenkovic, taj isti koji na predstojećim izborima želi zadobiti još jedan mandat, a čeka ga neminovno à terme, i na kraćoj distanci, ćelija u Remetincu !

Kad sudska tijela u Hrvatskoj na svim nivoima šute, na međunarodnoj sceni konačno stupa međunarodna pravda i Arbitražni sud u Washingtonu, koji je već angažirao proces protiv hrvatske države. Dakako, nema nikakve šanse da će taj sudski proces kao i čitav niz drugih na žalost završiti loše za hrvatsku državu, ali i onako kako i treba na principima prava, ali ta pravda će nažalost koštati hrvatske građane više milijardi eura, jer je premijer te države i njegova vlada učinila kriminalne čine, koji dolazi u vrlo kratko vremena na naplatu. To će se plaćati u milijardama eura ili dolara, kojei prijete bankrotima hrvatske države, sve zbog Plenkovićevih kriminalnih radnji i marifetluka. U svakoj razumnoj državi i razumnoj demokraciji premijer bi bio procesuiran i odgovarao za takove akte. Mediji bi govorili o tome i pretresali na dugo i na široko. U Hrvatskoj pojeo vuk magare, nikom ništa! Nitko se ne usudi to, ne samo komentirati, već i spominjati!

Što je dakle razlog tog ili takovog stanja stvari, a što vidno govori, da je demokratski život evoluirao u jednu traversiju demokracije, koju je instalirao i provodio Andrej Plenković tijekom svog cjelovitog mandata. Zar upravo to i samo jedan čin ne daje dovoljno razloga da i HDZ-ovo biračko tijelo, ne otkaže svaku pomisao da mu povjeri novi mandat, a što vodi HDZ daljnim raskolima, daljnjim urušavanjima demokratskih standarda, i na kraju ne treba se libiti i reći nestanku ove državotvorne stranke sa političke scene u Hrvatskoj.

Stanje Hrvatske Države i poglavito njenog gospodarstva je katastrofalno, jer je Plenković stavio na ključne poluge gospodarskog života ljude stručno nekompetentne i u ortačkim vezama s korumiranim miljeom, uvećavajući samo svoju potpornu birokratsku bazu, bez pokretanja osnovnih proizvodnih tijekova i investicija. Svi ozbiljni gospodarstvenici ne dolaze više u Hrvatsku, jer je glas o korupciji, pravnoj nestabilnosti i nestabilnosti privatnih investicija, doveo do zaključka, da isti izbjegavaju hrvatski gospodarski prostor.

Sve dok je Plenković na čelu hrvatske Vlade i HDZ, šanse za promjene su na nultoj poziciji. Država po svim gospodarskim kriterijima i Euro oficijelnim pokazataljima je na zadnjim mjestima u Europi. To su fakti koje nitko ne može  zanemariti, a to osjeća i hrvatski radnik i hrvatski gospodarstvenik i svaki građanin ponaosob. To je i najočitiji i vrli znak za potrebu i hitnost promjena.

HDZ treba dovesti na vodeću poziciju ljude demokratskih stremljenja, a ne nekakve nastrane tipove koji još uvijek sanjaju i reminesciraju komunizam, samoupravljanje, Kardelja i Marksa, ideološki nastrane šprance, koji su izvan našeg i vremena i prostura, za koje smo mislili da su otišle zaista u zapećke povijesnih zbilja. Andrej Plenković je svojim habitusom, nadmenošću, despotizmom, svojim metodama i kriminalnom praksom pokazao da nije ni demokrat ni lider, već jedan tvrdokorni antidemokrat, despot, politički siledžija, kojem su strane istinske forme i metode demokratskog ponašanja i upravljanja. Konačno Plenković nije nažalost ni znalac u umjetnosti vladanja ili predvođenja jedne državotvorne narodnjačke stranke poput HDZ , koji je izdao principe vjerodostojnosti na kojima je moj pokojni prijatelj Franjo Tuđman, postavio njene temelje, a također i temelje moderne hrvatske države.

To su sve dakle i razlozi, da i ovim javnim činom, zatražim od svih glasača  da izađu na izbore, da se dignu spram antidemokratičnosti javnog političkog ponašanja, javnog i civičkog nasilja, koje sustavno provodi Andrej Plenković i njegova korumpirana vrhuška, sustavno silujući državu prava, kojim odmiču Hrvatsku državu sve više od mirnog, demokratskog i gospodarski prosperitetnog  okružja, koji ostaju još uvijek kao kredo poštenog, slobodoljubljivog hrvatskog građanina.

Ja nikada nisam pripadao ni HDZ ni bilo kojoj stranci, međutim po mojem prirodnom instinktu, po političkom refleksu sam podupirao uvijek mog prijatelja Franju Tudmana, jer smo se za iste ciljeve borili jedan uz drugoga, iako nikada nisam bio formalni član HDZ. To nas je odvelo i u političke uznike, jer smo zagovarali temeljne interese hrvatskog naroda. Komunistički režim nas je zatvorio u istoj grupi desetorice hrvatskih intelektualaca 11. siječnja 1972.godine. Ostao sam danas, kao posljednji živući svjedok te epopeje, te grupe odvažnih hrvatskih domoljuba, koji su dizali glas pravde u teškim vremenima, istine i nade u obranu interesa hrvatskog naroda. Upravo poradi istih interesa dižem svoj glas i danas, kao što ću ga dizati dok budem izdisao i zadnji dašak mog života, boreći se za temeljni hrvatski državni interes.

Sve iznijeto dokazuje da Hrvatski državni interes danas nalaže  da se Andreju Plenkoviću treba dati nogu u tur, a ne ponovni mandat  jer je svojim činima Andrej Plenković postao sramota političke scene, ne samo Hrvatske, već bilo koje europske sredine, gdje pušu vjetrovi demokratskih ponašanja i demokratskih stremljenja!

Ante Glibota, Pariz

* Vice–Président de l’Académie Européenne des Sciences, des Arts et des Lettres (EASAL), Paris