Umjesto, tj. do one poznate “Obliti privatorum publica curate“, ali unutar (i sadašnje) dubrovačke „Vijećnice“ možda bi trebale stajati ove Ciceronove riječi (uz mali dodatak također latinskog citata): “Obsequium amicos, veritas odium parit. Omissis ceteris.“ – “Uslužnost stvara prijatelje, a istina mržnju. Ako ostavimo po strani ostalo“. Ili pak: “Optimum et in privatis familiis et in re publica vectigal est parsimonia.“ – “I u privatnim obiteljima i u državi štednja je najbolji prihod“.
Ipak, osobno sam smislio i ovu: “Sjetite se da ćete umrijeti vi koji ovo čitate. Ne činite glib većim od onog u kojeg idete“.
Autor; Đivo Bašić
P. S. Što mislite, kojim su se sportom bavili gore na nebesima bogovi antičke Grčke i Rima? Zaboga, pa nijednim! U zdravom je tijelu zdrav duh sve dok je tijela! Drevni bogovi su uzimali ljudsko obličje uglavnom kada je trebalo razriješiti kakve intrige i (ne)pravde ili ih pak stvoriti. Bogovima kao odrazima onog što nazivamo mnogoboštvom oduvijek je bilo zanimljivo baviti se zemaljskim stvarima. Tako u mislima zamišljam kako li bi se sprdali da se na nebesima ponad Olimpa pojavio imaginarni bezvremensko-kronosovski (ili jednostavnije: bezvremensko-vremenski) natpis: “Zaboravite na privatne poslove, a brinite se o javnim“. Tvorci i sastavljači natpisa i zakona, čak i božjih zapovijedi, doslovno su znali čovječje kvarljivosti i slabosti – u dušu. To je kao svojevrsni autobiografski pristup uz dozu razvidne (i vrhunaravne) pronicljivosti. Stoga nije ču dno (i u jednoboštvu) vjerovanje u neumrlost duše jer treba živjeti duljinom i putem ispravnosti za ne-umrijeti, a (postupno) umiremo svakim danom našeg (fizičkog) života. Iako kršćanstvo postoji dva tisućljeća, kada bi kojim slučajem Isus Krist kao fizička osoba ušao u Hrvatski sabor ili bilo koje gradsko ili županijsko vijeće u RH i svijetu, vjerojatno bi doživio sličnu sudbinu nevjerice, žestokog ponižavanja i raspeća, makar verbalnog. Ništa bolje ne bi prošli ni proroci i Bogovi svih na svijetu poznatih nam vjera. Tko zna, možda bi im dopustili okrijepiti se u saborskoj menzi koja bi cijenom obroka trebala biti primjer za većim dijelom mnogobrojne socijalne menze koje bi trebale niknuti diljem RH.
P. S. 2. Razgovaraju ateist i agnostik, pa će ovaj prvi drugome: „Tko si ti i u što (ne) vjeruješ?“
– „Ja poričem mogućnost spoznaje objektivnog svijeta. U stvari, nema ničega što se ne bi dalo spoznati. Postoje samo stvari i pojave prirode koje na dotičnom povijesnom stupnju razvitka znanosti još nisu spoznate.
– „Svaka čast“ – odgovori ateist i opali šamar agnostiku dodavši: „Evo ti, pa spoznaj ovo. Ti mi nećeš okrenuti drugi obraz kao moguće neki drugi“.
– „Zašto si me opalio? Nisam ti ništa učinio.“ „E, pa zato sam te i opalio jer ljudska bića ponekad čine čudne, nepredvidljive i neopravdane stvari. Zar mi treba razlog za išta, ako u isto toliko (n)išta i vjerujem.“
– „Pa, š to si onda pak ti?“, uzbuđeno zapita agnostik u stavu spremnom za uzvratiti spoznajnom mjerom za mjeru.
– „Ja sam bezbožnik i bezvjernik, poričem postojanje boga i natprirodne snage, a odričem se i od svih religioznih vjerovanja“, odgovori ateist.
– „Auu, jadniče, pa ti si vrijedan žaljenja. Tako si me snažno opalio, gotovo natprirodnom i neljudskom snagom…“.
Njih su dvojica stajali na pustoj i nenaseljenoj Zemlji, te su uperili poglede prema dnevnom ponekim oblačićem zaigranom nebu i noću opasanim zvijezdama. U tom momentu negdje u daljini Svemira vrhovni Bog malo se zabrinuo i odmah izusti, onako kao sam za sebe onom koji jest u samom sebi:
„Ma, idem im poslati jednu ženu. Bit’ će uzbudljivije jer će ih ona dovesti u red, te kad se namnože i izrode većina njih će povjerovati. Hej, pa to sam ugradio u njih. I kad jednom otkriju druge svjetove s bićima koje ću stvoriti za jedno kvarat od ure, onda će s ve doći u još veći red na relativno kaotičan način. Naravno, do prvog ponovnog velikog praska. Dotad, stojte mi dobro…“.