Za štetu zbog povrede ugleda, časti, dostojanstva, prouzročenu kaznenim djelom lažnog prijavljivanja, odgovorna je osoba koja podnese kaznenu prijavu pri čemu je bitno da se prijava odnosi na kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, pa za pitanje odgovornosti nije odlučno što je kazneni postupak pokrenuo i vodio državni odvjetnik.
“U ovoj parnici tužitelj ostvaruje pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda časti i slobode ličnosti prouzročene kaznenim djelom lažnog prijavljivanja iz čl. 178. KZ RH.
U reviziji je sporno pravno pitanje, da li tužitelju za spornu štetu odgovara tuženik kao osoba koja je protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog kaznenih djela za koje se goni po službenoj dužnosti – zloupotrebe povjerenja i utaje. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tuženik dana 18. rujna 1992. podnio krivičnu prijavu protiv tužitelja zbog krivičnog djela zloupotrebe povjerenja iz čl. 145. st. 1. i 2. KZ RH i krivičnog djela utaje iz čl. 134. st. 1. KZ RH, te da se u povodu te krivične prijave, a na temelju optužnog akta – optužnog prijedloga Općinskog državnog odvjetništva u Puli broj KT-492/92 od 10. svibnja 1993. protiv tužitelja vodio kazneni postupak u trajanju od preko pet godina.
Polazeći od tih činjenica, sudovi su zauzeli pravno stajalište da tužitelju za spornu štetu ne odgovara tuženik, jer da je kazneni postupak protiv tužitelja pokrenulo i vodilo nadležno državno tijelo – Općinsko državno odvjetništvo u Puli, a ne tuženik. Navedeno pravno stajalište sudova, po ocjeni ovog revizijskog suda, nije pravilno. Prema činjeničnim navodima tužbe, tuženik bi za spornu štetu tužitelju odgovarao iz razloga što ju je prouzročio kaznenim djelom lažnog prijavljivanja.
Za štetu počinjenu kaznenim djelom odgovara počinitelj kaznenog djela, a kad je u pitanju kazneno djelo lažnog prijavljivanja, počinitelj je onaj tko podnese kaznenu prijavu za kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. To znači da bi upravo tuženik bio osoba odgovorna za spornu štetu, jasno u pretpostavci da je to kazneno djelo počinio. Prema tome, za pitanje osobe odgovorne za štetu potpuno je irelevantno što je kazneni postupak protiv tužitelja pokrenut i vođen po službenoj dužnosti. Bitno obilježje zakonskog opisa kaznenog djela lažnog prijavljivanja je da se prijava odnosi na kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Zbog pogrešnog pravnog stajališta da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog promašene pasivne građanskopravne legitimacije, sudovi su propustili utvrditi činjenično stanje važno za odluku. Prije svega, treba utvrditi postojanje štetne radnje, tj. je li tuženik počinio kazneno djelo lažnog prijavljivanja podnošenjem kaznene prijave protiv tužitelja zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i utaje, učinjenih time što je tuženiku navodno odbio isplatiti iznos naknade štete od 690.000 HRD, koji je u njegovo ime i za njegov račun, kao njegov punomoćnik, primio od C. o. d.d. Z., te time što je od primljenog iznosa naknade štete za sebe zadržao iznos od 270.000 HRD na ime odvjetničke nagrade.”
VSRH, Rev-373/2005-2 od14. prosinca 2005. godine.