Europski sud za ljudska prava u predmetu Ȍzel i drugi protiv Turske; “Domaća tijela trebala su voditi računa o važnosti istrage tijekom koje su trebala pravovremeno utvrditi odgovornost i okolnost uslijed kojih su se zgrade urušile te tako izbjeći toleriranje ili prikrivanje nezakonitih radnji.”
Zagreb je dana 22. ožujka 2020. u 6:24 sati zatresao potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru. Euromediteranski seizmološki centar javio je da se epicentar nalazio 7 kilometra sjeverno od središta Zagreba (Markuševec), na dubini od 10 km. U potresu je oštećeno 25 tisuća zgrada, što privatnih, što javne namjene. Nakon potresa neuporabljivo je, ili privremeno neuporabljivo, više od 6 tisuća zgrada, među kojima su dječji vrtići, osnovne škole, srednje škole, fakulteti, instituti, znanstvene ustanove i ustanove kulture. Oko 1,5 posto oštećenih zgrada javne je namjene, a 98,5 posto su zgrade u privatnom vlasništvu. Razmjeri šteta procijenjeni su na 86 milijardi kuna.
Iako se potres dogodio u ožujku 2020 godine, a velik broj stanovnika Markuševca, Dankovca, Čučerja ostalo je bez krova nad glavom, ni do početka 2021. godine nisu dočekali konkretnu pomoć Države. Postupak prijave štete, predaje zahtjeva za naknadu štete iznimno je kompliciran, zahtijeva mnoštvo dokumenata ovjerenih kod javnog bilježnika ili potvrda u izvorniku, i to čak i onih dokumenata u koje Grad Zagreb i Država imaju neposredan uvid.
Znatno je pogođen i centar Grada Zagreba i to većim dijelom potresom su pogođene građevine koje su u vlasništvu Grada Zagreba ili Države, a koje građevine su slabo ili nikako održavane pa takve predstavljaju ozbiljnu opasnost i za građane koji žive u neposrednoj blizini. O takvim građevinama ni do danas, sedam mjeseci nakon potresa nitko ne vodi računa i ne uklanja ruševine.
Čija je odgovornost da su kuće u Petrinji nakon obnove iza rata sagrađene bez armature i bez nosivih stupova
Dana 29. prosinca 2020. godine Hrvatsku je zadesio još jedan vrlo snažan i razoran potres magnitude 6,4 stupnjeva po Richteru. U potresu su teško stradali Petrinja, Sisak, Glina, okolna sela, a istoga dana znatna oštećenja nastala su i u Dvoru, Hrvatskoj Kostajnici te u Zaprešiću. U potresu je poginulo sedmero osoba, od toga petero u Majskim Poljanama, a preostali u Žažini i Petrinji. Prva izvješća pokazala su da su u Petrinji uništene mnoge zgrade. Epicentar potresa bio je u Strašniku. Dubina potresa iznosila je 10 km.
Bilo je to prvi puta nakon puno godina da se u Petrinji okupila sva tzv. politička elita. Slobodno se može reći da ista ta “politička elita” do potresa Petrinje, Gline, Siska nisu se niti sjetili. Tako su prolaznici koji su godinama prije potresa vozili se cestom prema Glini mogli uočiti kuće oštećene ratom, kuće bez krovova, kuće u kojima umjesto djece rastu drveća…. O Banovini nitko nije vodio računa, niti se u nju ulagalo. I ono malo tvornica i proizvodnje što je u tom kraju bilo izgrađeno prije rata, devastirano je pljačkom u pretvorbi i privatizaciji nakon rata. Devastirane su i šume koje su rušene kako je kome palo na pamet, kako tijekom rata, tako se devastacija nastavila i nakon rata. Ni za tu pljačku i devastaciju naravno, nikad nitko nije odgovarao. Točnije, svih ovih godina izgledalo je kao da Banovina nije ničija.
Prirodnu nepogodu teško je izbjeći, naročito potrese, koje je kako kažu teško predvidjeti, a još teže izbjeći.
Međutim, od štete u potresu moguće je zaštiti se aseizmičkom gradnjom. Obvezu takve gradnje trebala bi svojim građanima nametnuti država, i strogu kontrolu građevina koje se stavljaju u uporabu. Iz dosadašnjih podataka prikupljenih na području koja su poharana potresom dade se utvrditi upravo suprotno, da su stradale upravo one građevine koje je gradila Država ili koja je iste trebala održavati i o njima se brinuti. Tako su, prema fotografijama sa terena, kuće koje su nakon rata građene u obnovi, sagrađene bez armiranja (bez željeza i bez nosivih armirano-betonskih stubova na rubovima kuća) a što je dovelo do toga da u se u potresu koji se dogodio 29. prosinca 2020. godine kuće u Petrinji i okolici srušile kao da su od karata.
“Razlog je neodržavanje vlastite imovine. Privatna imovina je svaka zgrada u gradu, svaki blok je zaštićen. Ljudi nisu ulagali u svoju imovinu. Oni koji su ulagali su u redu. Malo imamo gradskih stanova da smjestimo sve ljude, oni koji nisu ulagali, nisu u redu.“ rekao je Bandić nakon potresa u Zagrebu.
A što kad zakažu Grad i Država? Što kad ni Grad ni Država ne održavaju svoju imovinu, ne ulažu u istu i samim svojim nemarom uzrokuju štetu?
Ogorčeni branitelji sa područja Gline i Petrinje već danima pozivaju novinare da evidentiraju stanje njihovih kuća nakon potresa. Prostim okom, bez ikakvog građevinskog vještačenja vidljivo je da su kuće građene bez poštivanja pravila struke, te u njima nema armature. Gdje je nestalo željezo i materijal, pa su stoga kuće postale nesigurne za život, trebala bi utvrditi Država, kao i tko je odgovaran za takvu gradnju? Ti podaci nisu nepoznati, i Država u tren oka može ustanoviti tko je gradio kuće koje su kao od papira, i gdje je nestao materijal koji je trebalo ugraditi? Isto tako, Država nije na području pogođenom potresom sredila vlasničke odnose, ponašala se vrlo nemarno, pa se tako o velikom broju građevina nije brinula ni Država koja je upisana kao vlasnik, ali ni oni koji su u njima živjeli, jer nisu vidjeli isplativost ulaganja u tuđe objekte.
Europski sud za ljudska prava presudio – Turska je odgovorna jer nije vodila brigu o planskom građenju ni cjelokupnu kontrolu nad urbanističkim razvojem
1999. godine Tursku je potresao jedan od najrazornijih potresa magnitude 7,2 stupnjeva po Richteru. U potresu je smrtno stradalo 17.000 ljudi. Epicentar potresa bio je u gradu Izmit a ozbiljno je zahvaćena cijela pokrajina Kocaeli inače poznata po seizmičkim aktivnostima te tako i grad Ҫinarcik. Smrt članova obitelji Ȍzel nastupila je urušavanjem zgrada koje je izgradilo trgovačko društvo V.G. Arsa Ofisi. Protiv petero zaposlenika tog trgovačkog društva pokrenut je kazneni postupak zbog sumnje da su prouzročili smrt žrtava jer je do urušavanja zgrada došlo zbog loših materijala korištenih pri građenju. Obitelj Ȍzel i drugi članovi obitelji smrtno stradalih pokrenula je kaznene postupke protiv odgovornih za smrt njihovih članova obitelji a što je rezultiralo osuđujućom presudom protiv dvoje okrivljenika dok je u odnosu na ostale nastupila zastara.
Protiv trgovačkog društva V.G. Arsa Ofisi obitelji smrtno stradalih pokrenuli su i parnični postupak radi naknade štete, a koja je tužiteljima i dosuđena u različitim iznosima.
Obitelji Ȍzel i drugi članovi obitelji smrtno stradali pokrenuli su i tužbu protiv Turske pozivajući se na članak 2. Konvencije. Podnositelji su prigovorili kako je došlo do povrede prava na život zbog smrti članova njihovih obitelji uslijed potresa. Europski sud za ljudska prava usvojio je tužbu istaknuvši kako čl. 2. Konvencija državama članicama nameće obvezu poduzimanja nužnih mjera za zaštitu života pojedinaca koji žive na njihovom teritoriju, čak i u slučaju prirodnih katastrofa. (vidi presudu Budayeva i drugi protiv Rusije).
Obveza Države članice da spriječi katastrofe i zaštiti svoje građane osobito se odnosi na usvajanje mjera koje će osigurati da domaća tijela na odgovarajući način reagiraju na neočekivane prirodne pojave kao što su potresi. Takve preventivne mjere obuhvaćaju plansko građenje i cjelokupnu kontrolu nad urbanističkim razvojem. U konkretnom slučaju, u predmetima Ȍzel i drugi protiv Turske Sud je primijetio da su domaća tijela bila svjesna rizika od potresa koji je psotojao u pokrajini Kocaeli, poznatoj po seizmičkim aktivnostima. Stoga su domaća tijela nadležna za izdavanje građevinskih dozvola imala ključnu ulogu i odgovornost u prevenciji rizika uzrokovanog potresom.
Domaća tijela trebala su voditi računa o važnosti istrage tijekom koje su trebala pravovremeno utvrditi odgovornost i okolnost uslijed kojih su se zgrade urušile te tako izbjeći toleriranje ili prikrivanje nezakonitih radnji.
Obzirom da su domaća tijela prikrivala nezakonite radnje i tolerirala iste, a što je posljedično završilo i smrtnim stradanjem ispod ruševina, Sud je utvrdio da je došlo do povrede prava na život nastale smrću članova njihovih obitelji uslijed potresa. Sud je podnositeljima tužbe protiv Turske dodijelio na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 120.000 eur-a i pojedinačne iznose od 4.000 eura na ime troškova postupka dodijelio je dvama podnositeljima.
