Isječak iz obrane Vlade Gotovca sa suđenja pred Okružnim sudom u Zagrebu koje je protiv njega vođeno od 02. do 05. lipnja 1981. Gotovčev govor objavili su „United Publischers“ u posebnoj knjižici, a ovdje prenosimo samo jedan dio potresne slike koju je u javnosti iznio ovaj hrvatski književnik i filozof
Stara Gradiška – to je moje posve novo iskustvo! Njegova prva rečenica glasi: Jebo pas mater tebi i onome, tko te je ostavio živog! Tebi treba sprašiti metak u čelo, banditu jedan, a ne da te mi ovdje čuvamo! S tim pozdravom dočekao me na vratima zatvora šef (tako zatvorenici moraju oslovljavati stražare) Jovo Vujić: plećar, brkat i snažnog udarca, kako sam uskoro vidio.
Gotovo svaki dan netko od zatvorenika proguta žlicu ili komad žlice, zabode nož u trbuh (pazeći da ne povrijedi crijeva…. što ne polazi svima i uvijek za rukom) odreže neki komad svoga mesa…..da bi se bar za neko vrijeme izvukao iz Stare Gradiške. Bježe od gladi, od batina, od studeni, od vlage, od samica….. Samo da predahnu u bolnici!
Ušao sam u pravo kraljevstvo vlage: ona odasvuda nadire, sve obuhvaća rdjom i pljesni, sve rastvara i guši. Podilaze nas večernji ježuri i muče noćni napadi kostobolje – i uvijek prljavština smrad, truljenje; sve se bez prestanka pretvara u smeće, raspada se prije nego se to i opazi…..
Zimi se u Staroj Gradiški ne griju sobe. Hodnici su posve otvoreni, imaju samo rešetke. Mala peć gori jedino u prostoriji „za boravak“. Smjenjujemo se: jedni ulaze, drugi izlaze. Na odjelu nas ima od 300 do 400, a u „boravku“ nas odjednom može biti najviše stotinjak. Naizmjenično se grijemo i smrzavamo: „ u boravku“ kunjamo omamljeni vrućim i smrdljivim zrakom, na hodniku se ušuškavamo i šetajući drhturimo. A iznad krova se bez prestanka dižu bijeli, vunasti pramenovi pare, što izbija na sastavima cijevi kroz koje iz zatvorske kotlovnice para prolazi u naselje, gdje stanuje osoblje zaposleno u zatvoru.
Po njihovom najdubljem uvjerenju bolje je da se toplina izgubi u zraku, nego da grije „lopove“ (što je uobičajeni naziv za sve zatvorenike“, koji i oni sami međusobno često upotrebljavaju. Zato su cijevi s parom i postavljene na nosače izvan zatvorskih zgrada. – Na jednom mjestu u Bibliji piše: „Strašno je pasti u ruke Boga živoga!“ U Staroj Gradiški se nauči da je također strašno pasti u ruke humanista! Ali ne samo zbog pare! Oni na primjer, veoma često batinaju i veoma lako izriču kazne na samicu. To u svakom trenutku i u svakom slučaju znači drugo – i uvijek loše ili još gore.
U mojoj sobi bilo nas je 32: ubojice, provalnici, varalice, jedan osuđen za terorizam i ja, gotovo svi kažnjeni na duge vremenske kazne. To su najčešće primitivni, nemilosrdni i lukavi ljudi. Spremni su na sve, da bi samo malo poboljšali svoj položaj. Osoblje zatvora to zna i zlorabi: vješto se služi obećanjima i povlasticama i radnim mjestima, tražeći za uzvrat „suradnju“ – prije svega potkazivanje i izazivanje političkih zatvorenika. Tako je Đuro Kopić, osuđen za ubojstvo, dao napraviti nož, kojim me je namjeravao jedne noći ubiti, uvjeren da zbog toga neće biti kažnjen, nego nagrađen. Plan mu je propao, ali on je za namjeru zbilja nagrađen, prebačen je na rad u zatvorsku ambulantu.
Nisu politički zatvorenici u Staroj Gradiški smješteni samo s ubojicama i džeparima, provalnicima i seksualnim manijacima: s njima su zajedno smještene i osobe osuđene na čuvanje i liječenje; neuravnoteženi alkoholičari, luđaci, mentalno nerazvijene ili retardirane osobe, već gotovo posve razoreni sifilitičari…. Tim zastrašujućim sastavom zatvorenika upravlja se posve samovoljno i posve bezobzirno. U svakom je trenutku sve moguće!
Na primjer: Dražen Budiša je kažnjen s mjesec dana samice samo zato što je jednom zatvoreniku posudio francusko-hrvatski rječnik. – Netko je obavijestio mog odgojitelja Đorđa Mamulu, da ja nešto pišem. Jednog popodneva on je sa stražarima iznenada ušao u našu sobu i naredio premetačinu vičući: Odmah oduzmite i spalite sve što nađete napisano, osim pisama! – a šef Milošević kaže: Ja sam tvoj Bog! Nitko te od mene ne može spasiti!
U Staroj Gradiški se ne mogu dobivati knjige izvana, nikakav publicirani materijal, i ne smije se ništa pisati – dakako, osim pisama.
Gotovo svaki dan netko od zatvorenika proguta žlicu ili komad žlice, zabode nož u trbuh (pazeći da ne povrijedi crijeva…. što ne polazi svima i uvijek za rukom) odreže neki komad svoga mesa…..da bi se bar za neko vrijeme izvukao iz Stare Gradiške. Bježe od gladi, od batina, od studeni, od vlage, od samica….. Samo da predahnu u bolnici!
Ponekad su, popodne, za svoju zabavu dežurni odgojitelji i šefovi koji su bili u službi, organizirali boksačke susrete između zatvorskih luđaka. Pobjednika su nagrađivali cigaretama. Ubogi borci tukli bi se neprestano, budalasto, ali uporno i nemilosrdno. Ti ponižavajući prizori izazivali su bure smijeha i ciničnog bodrenja. Mene je u takvim trenucima osobito žalostio Slavko Rajs, infantilni mladić s periferije Karlovca, zatvoren zbog neuračunljivog ponašanja, zbog neuračunljivih ispada. Nastojao sam ga spasiti tako, da sam mu davao papir i boje za slikanje, jer je on u slikanju uživao. Kad sam izlazio iz zatvora oduzeli su mi cijelu zbirku njegovih akvarela i crteža. Slučajno sam spasio jedan crtež, koji potresno svjedoči i o onjemu i o Staroj Gradiški; naime, napisao mi je na njemu posvetu koja glasi: „Ovo je od Boga ukleto mjesto – vječna uspoemna od druga i prijatelja Rajs Slavka dobrog i vjernog.“
U Staroj Gradiški svi se osjećaju napušteni. Toliko je očigledna i surova samovolja njezinog osoblja, toliko je nepredvidivo što će se u kojem trenutku dogoditi. Sve službene posjete, sve kontrole, prolaze pokraj nas posve odsutno…. a na pritužbe odgovaraju ciničnim suočavanjem osuđenoga sa zatvorskim osobljem, što gotovo uvijek završava batinama i samicom. Zato i luđaci strahuju, zato i Rajs osjeća tjeskobu…. Mene u zatvoru nisu tukli, ali to ne umanjuje moju ljudsku obvezu da opet ponovim: Treba se ukinuti zatvor u Staroj Gradiški!
Vlado Gotovac, 1981. g.