Smetaju im BRANITELJI, THOMPSON i VATRENI, smetaju im vjerska obilježja, obitelj, smeta im sve, sve što je HRVATSKO … rekao je i gospodin Vlado Gotovac 1991. g.
“… Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo?
Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe.
A tko je sad u njoj?
Posljednji čuvari komunizma!
Ubojice hrvatskog naroda!
I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj!
Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti.
Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš.
Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali!
Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate!
Oni će, prijete, uzeti sve.
A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina?
Koji su njihovi gradovi?
Koji su njihovi dvorci?
Koje su njihove palače?
Neka slobodno uzmu sve što je njihovo.
A mi dobro znamo da oni ništa nemaju!
Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti!
Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom.
Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni.
Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!
… Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?!
Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.
… Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!”