Datum objave: 14. veljače 2016./Autor: Vinko Buj/HAZUD
— PJESMA O URSI —
To je bilo davno, pričaše djed moj stari,
u Lučici u Jelsi življaše djeva,
ali tko danas za to mari,
u vili koja bješe snježnobijela.
Ljepotica se Ursa zvala,
lijepa ko Gospa od Karmela,
s njome roditelji i maca mala
i dobri pas žuti imenom Bella.
Dolazili prosci sa svih strana
zbog čudesne djeve pored mora,
vodila ih i bura i tramontana
svako jutro kad zarudi zora.
Ursa je mladog voljela pomorca,
sanjarila o njemu i danju i noću,
poglavito za popodnevna zmorca,
i šaptala ti’o: samo njega hoću!
Isprosi ju mornar zaljubljeni,
njojzi bi i zvijezdu dao s neba,
ostvariše se i snovi njeni
i roditelji ga prihvatiše kako treba.
Za dva mjeseca vjenčanje trebalo biti
na dan velikog sveca iz Padove,
povezaše ih jake ljubavi niti,
tako je to, kada ljubav prava zove.
I kao što je tada uzanca 1* bila,
posvuda s njima tetka stara,
pratila ih kano vila,
a zvali je Crna Mara.
I samo tri dana prije svadbe
preminu otac mladića šjor Viti.
Zakriještale stare babe:
vjenčanja ne smije biti!
Običaj je takav, jasno je svima,
neka se mladenci strpe,
a zna se nije lako njima,
poznato je da oni trpe.
Morao je Ante za Hong-Kong ploviti,
odgode tu više nema,
stoga ne mogaše gnijezdo sviti,
da se možda nesreća ne sprema…?
Večer prije njegva putovanja
“- zvijezde se roje visoko
i dasi će sad da krenu,
visoko se kupa mjesec
i baca svjetlo i sjenu” 2*-
pobjegoše staroj Mari golubi njeni:
iz Lučice pored Bilih stina,
prošli sveti Liberat i Bočić sneni,
pored Mine, Grebišća i Pogomilja,
Ženčišća i uvale Vale 3*, pune smilja.
U početku ne nađoše ni riječi, dakle,
kao što je to u zaljubljenih običaj od milja,
a potom se Ante Trojstvom Svetim zakle:
da će je voljeti vječno i strasno,
bez nje ne bi živjeti htio,
pričat će to moru podmuklom jasno,
neka ga poštedi, to nije snio,
vazda će joj vjeran i brižan biti,
za njeg ne postoji druga žena,
samo će na oceanu o njoj sniti
čak i kad se nevera 4* sprema.
Još reče: “Draga moja Ursa mala,
godina će jedna brzo proći,
koliko te volim, kad bi samo znala,
zato ću ti – obećajem – natrag doći!
Na vjenčanju nosit ćeš haljinu bijelu,
bit ćeš najljepša mladenka na Hvaru,
zadivit’ ćeš svadbenu povorku cijelu,
poslije crvenu halju moje majke daru,
ali nikada nemoj obući haljinu žutu,
boju ljubomore, da se s njome srećeš,
pogotovo ne crnu dok sam na putu,
nju nikada, nikad nositi nećeš!”
Ursa zagrli ljubljenoga nježno i reče:
“Ali ako se za godinu ne vratiš,
kunem se, mili, tako mi sreće,
vazda ću nosit’ crnu, jer mi život kratiš.”
“Ne, nećeš Ursa mala moja,
vratit ću se, tako mi ovog podmuklog mora,
nas veže zakletva moja i tvoja
i Sjeverna zvijezda i ova gora.”
U Vali ostaše čitavu noć…
Kada zarudi zora i zgasne mjesečev sjaj,
znali su da moraju poć’
i da prestaje njihov mali raj.
U bijeloj haljini kod njegova jedrenjaka,
Bože što je lijepa, graktale žene stare,
od njih je takva željela biti svaka,
Ursa ne zaplače, spusti glavu na rame Crne Mare.
Mještani u čudu, zašto ne plače?
Samo je dobra starica znala:
Ursa voli Antu puno jače,
zaljubljena je strasno ova mala!
Jedrenjak zaplovi i na nebu bijeli oblak krene
ko da želi zaštititi mladoga mornara,
al’ brzo potom ukočile se Ursi zjene,
gorko zaplače stara Mara.
Od tada Ursa svaki dan uz prozor bijele vile
gledajući more gdje se ljube vali,
u divnoj haljini od svile,
a putnici bi zadivljeni stali.
Jednom Ursa prvi put zaplače
i povjeri majci da očekuje dijete,
majka zaplače još jače,
jer to je sramota, o nemili svijete!
Zajedno sa mužem odlučila tajno,
dijete zadržati ne smije,
ovo ne treba biti javno
da im se puk zlurado ne smije.
Uzalud preklinjala Ursa mala:
želi dijete, dijete grijeh ne može biti,
al’ ništa se ne može, odluka je pala,
u Splitu će ga udomit’, al’ to treba kriti.
Na dan svetog Blaža rodi muško dijete,
Ante mu je ime dala, neka ga Svetac štiti.
Ne, i doktor reče, zadržati ga ne smijete!
Istog dana uze ga obitelj neka, to treba kriti.
Na godišnjicu Antina puta
obukla je haljinu crnu od svile,
ne htjedne više da izlazi i luta,
kroz prozor gledaše gdje se roje Biokova vile.
I počela plakati tiho tada,
plakala je i danju i po noći,
zgasnula joj i zadnja je nada
da će dragi doma doći.
Roditelji dovedoše starca ljekarnika,
nek joj pomogne i dade prašak neki,
jer on bješe doktorska dika,
ali ni on ne pomogne žalosnoj seki.
Ubrzo otac i majka preminuše od tuge,
osta ona sa dvorkinjom sama,
i dani i noći postaše joj duge,
obvije je koprena jada kano tama.
Prohujale godine a od dragog ni glasa,
tuguje djeva gledajući more,
možda joj ono donese spasa
i tako bdije svake zore.
“Kada biste znali kako netko u dalji bez glasnika pati,
vi biste mu pisali milosrdnim potezom pera,
i onda bi postojale sestra, draga i mati,
za to da čovjeku dopis suzu nasred oka stjera.” 5.*
Trideset i jednu godinu kasnije polako
doplovi jedrenjak, iskrc’o se mornar mladi,
mogao ga je vidjeti sva’ko,
mještani pitahu: tko je, što radi?
Raspit’o se za adresu njenu.
Uputiše ga u Lučicu tada:
tamo ćete naći šinjorinu-ženu.
Uvede ga dvorkinja stara, kako spada.
Kada ga Ursa vidje, prosto se skameni:
pred njom bješe njen mornar pomlađeni!
Ne, to je varka, ona porumeni.
Predstavi se mladić uglađeni,
reče da se zove Ante B. i za nju pismo ima,
kapetan barba 6*Ante G. mu ga dade.
Zadrhta ona jako i obuzme je zima;
neka je sutra posjeti, moliti ga stade.
Otvorila Ursa pismo:
“Ljubljena moja Ursa mala,
znam da će pismo biti od iznenađenja,
ali kada bi samo znala,
neka sam stoput proklet jer nema našega viđenja!
Riječ ne održah svoju
i ne vratih se draga tebi,
ipak ne zaboravih zakletvu moju
i ne mogu oprostiti sebi.
Znaš, Ursa, željah se tebi vratiti,
ali dobih ponudu za Hokaido,
mišljah, tada ću se tebi povratiti,
oh da znaš, kako sam rid’o.
Izgubih hrabrost da pogledam tvoje divne oči,
o, neka sam proklet i zbog stida
nisam mogao tebi doći,
tako mi očnoga vida!
Prošli su dani i godine klete,
a mene hrabrost tad napusti
da ti se vratim, tako mi Elme 7* svete,
tuga crna me ne ispusti.
Eto, nisam ti prokletnik donio sreću,
al’ oprost ne tražim, dostojan nisam te moći,
ne, oprost ne mogu tražiti i neću,
umrijet ću bijedan u samoći.
Zadrži me u ružnoj uspomeni,
ne zaslužujem nježne misli,
zaista ne trebaš oprostiti meni,
ostavi se, draga Ursa, takvih primisli.
Kada me više ne bude,
moj prvi oficir Ante M. dat će ti pismo,
volim ga kao sina, čudne li sudbe,
kojeg mi imali nismo.
Samo znaj da te neizmjerno volim,
ova me ljubav nikad napustiti neće,
jako, jako te želim i za te molim,
ali sreće, nismo imali sreće.
Zbogom, zbogom, ljubljena moja,
neka te sreća posvuda prati,
znam, žalosna je i sudba tvoja,
neka ti usud za vazda radost vrati!”
Pismo joj padne iz ruke,
a na licu joj ne bjehu suze
zbog njene prevelike muke,
jer sudba joj i zadnju nadu uze.
Sutradan joj mladi mornar kaže,
da ga barba volio ko sina,
i kao da svaku riječ važe,
i on njega ko oca, to je istina.
I dalje reče, kod rta Horn zloga
sreli jedrenjak crni Ukletog Holandeza,
to dobru ne sluti, molili velikoga Boga
da ih zaštiti od oceana crnog kneza.
Ništa, reče Ante mladi, ništa im pomoglo nije:
valovi ko kuća, a strašni vjetar jaki,
ko da se zlurado smije,
tu potonu mornar svaki.
Prije žalosnoga kraja
barba Ante pismo mu dade,
i ne vidio svoga raja
ako ne ču da barba: Ursa, Ursa, vapit’ stade.
Zašto se samo on spasi, ne znade,
a razbio se jedrenjak na hridi klete,
i zašto njemu udes spas dade,
ne zna, tako mu Elme svete.
Šane Ursa: “Recite mi nešto o sebi.”
“O meni se nema puno toga reći
jer na kopnu živio ne bi’,
a težio sam cijeli život sreći,
imam trideset ljeta i rođen na dan Svetog Blaža,
roditelji me dobiše u kasnoj dobi,
sad su pokojni, to nije laža,
eto, tako se nemilo to zgodi.”
Čuvši to, skameni se Ursa i protrne:
to je njen rođeni sin, sumnje nema,
umalo ne padne i posrne,
ta ona je majka i žena.
Kako bi ga zagrlila rado, o Bože,
kako bi mu rekla da ga ludo voli,
za njega i život bi dala, to se može,
ali ne smije, to jako, jako boli!
Godinu dana kasnije došla vijest kleta,
brodolom doživje Ante kod istog zlog rta,
nije ga spasla ni Elma sveta,
ne nađoše ga čak ni mrtva.
I sin i dragi grob modri nađoše isti,
nikada se njojzi vratiti neće,
ne sahraniše ih u drvenoj kisti 8*,
nema Ursa, nema jadna sreće.
Pogleda okrutno more i tiho dahne,
iz daljine se čula zvona,
potiho joj žiće sahne,
“u Lučici mrtva padne ona”.
Zajaukne jako Maja pas žuti,
prolomi se i lelek mačke Gale,
pogled se njihov zamagli, pomuti
jer su prvi put smrt strašnu spoznale.
Upitaše starog devedesetgodišnjeg dotura 9*:
“Od čega preminu Ursa te noći duge?”
Razljuti se starac kojeg ‘neće ni bura’ 10*:
“Kako od čega? Umrla je od tuge!”
Uzdahne djed moj Vicko stari:
“Prava ljubav nikad sretna nije,
njojzi smrt se ruga čak i smije”…..
Autor: prof.dr.sc. Vinko BUJ, spec.
Hrv. akademik
*************************
LEGENDA: