Poremećeni, rastrojeni, bolesni tipovi hodaju ulicama grada noseći noževe duge 50-60 cm,  i odabranim žrtvama zadaju smrtonosne ubode….

Ti psihički bolesnici, rastrojeni i poremećeni  ubojice nisu se zabunili, pa umjesto noža ponijeli kuhaču, flautu, kist…. uzeli su nož, i to dugačak i oštar kojim su zadali smrtonosne ozljede svojim žrtvama…….

Svjedoci smo tragedija koje se svakodnevno oko nas događaju. 43 ubojstva u Hrvatskoj dogodila su se 2016. godine. Zgraža se hrvatska javnost, prateći kako su  neki 19-godišnjaci, ili samo godinu dana stariji mladići, koji su do jučer neobvezno ćaskali po gradskim kafićima, u trenu pretvorili se u ubojice.

Sam čin ubojstva  šokira, svirep je,  grub, nezamisliv normalnom ljudskom umu.  

Komentari napisani ispod objavljenih tekstova koji govore  o najsvježijem ubojstvu preminule 18-godišnje Kristine Krpljan pokazuju i ukazuju na svu ogorčenost Hrvata koji u pravosudne institucije u Hrvatskoj više i ne vjeruju.

Dok se jedni zgražaju činjenicom da je 19-godišnji David Komšić šetao slobodno ulicama grada, iako je već pokazao svoju „zlu ćud“  brojnim i višemjesečnim (pa i višegodišnjim) napadima i prijetnjama upućenim svojoj žrtvi, na žalost pokojnoj Kristini Krpljan, pa čak je već  i ubio,  i to  oca osmero djece, a  za što je „kažnjen“ oduzimanjem vozačke dozvole na neko vrijeme,  drugi detaljno analiziraju odnos žrtve i zlostavljača pa pronalaze olakotne ili otežavajuće okolnosti.

Pitanje koje se nameće:  može li  javnost, mogu li institucije razumjeti kako se osjeća žrtva  nečijeg dugotrajnog terora i napada?

Ako takvi napadi traju dulje vrijeme, žrtva postaje očajna, beznadna,  ne vidi načina da dobije zaštitu od institucija, jer iz njihovog ponašanja proizlazi da žrtvu nitko ne razumije. Bez podrške, bez zaštite sustava, bez pomoći bližnjih  kojima se često ni ne može reći sve što se doista događa, i na koje sve načine je žrtva izložena nasilju, ona ostaje prepuštena sama sebi. Prisiljena je sakrivati se, primijeniti samopomoć, ili ako je slabija od nasilnika, pokušati možda s zlostavljačem razgovarati, s nadom, da će se u njegovom umu, nešto možda promijeniti.

Tko je to u MUP-u, DORH-u  sposoban prepoznati, u osobi koja se prijeti žrtvi, koja uznemirava svoju žrtvu neprekidno,  koja se nametljivo ponaša, koja zlostavlja žrtvu mjesecima, godinama, koja angažira cijelu vojsku pomagača u zlostavljanju izabrane  žrtve – budućeg ubojicu?

Posljedice nefunkcioniranja i nedostatka međusobne koordinacije između državnih tijela  MUP-a, DORH-a, ODO i sudaca,  kao i različite primjene zakona i propisa,  ovisno o tome tko se pred tim osobama našao, je 43 ubijenih 2016. godine. Posljedica nefunkcioniranja u koordinaciji između tih tijela  je i mrtva djevojka i njeno nerođeno dijete. 

Ubijena  Kristina Krpljan, koja je uz to, kako je javnost obaviještena u sebi nosila još jedan život, bila mlada djevojka.  Biće bez životnog iskustva, vjerovatno i bez zlobe u sebi.  Pokušala se zaštititi. Sudeći prema dostupnim informacijama o prijetnjama koje su joj upućene, o nasilju nad njom bili su upoznati i njezini otac i majka, bile su upoznate institucije.  DORH je uputio izvješće (u kojem opravdava  svoje postupanje) da su oni učinili sve po zakonu, i da je sama Kristina Krupljan povukla prijavu protiv nasilnika. Kažu da oni ništa nisu mogli učiniti nakon toga.

To jednostavno nije točno.

Većina kaznenih djela,  pa tako i k.d. ozbiljne prijetnje progoni se po službenoj dužnosti. Jednom podnešena kaznena prijava obrađuje se od strane za to ovlaštenih osoba, a potom se ili prijava odbacuje ili podiže optužnica. Tako bar propisuje zakon.  Je li tužitelj koji je vodio predmet, sudac pred kojim se odlučivalo o optužnici, radi nasilja pred ubijenom žrtvom, primijetio možda u njezinim očima, u njezinim riječima, iskazu, strah od budućih prijetnji, od budućeg zlostavljanja?

Žrtva zlostavljanja, žrtva sustavnog i svakodnevnog nasilja, pogotovo žrtva nasilnika koji zlorabi svoj položaj, bogatstvo, veze, da bi pokazao svoju nadmoć nad žrtvom,  često ne vidi izlaza iz tog zlostavljanja.  Ljudi oko žrtve najčešće su nezainteresirani  za zločin koji se nad žrtvom vrši, a kamo li da bi joj netko pritekao u pomoć.   Većina ljudi ima dovoljno i svojih briga, a nerijetko se, i druge osobe priključe zlostavljaču i nasilniku u zlostavljanju koje vrši nad žrtvom. To je bio i slučaj kada je uhićeni David Komšić, zajedno sa nekoliko drugih mladića primijenio silu da bi ubijenu Kristinu zastrašio.

Znaju li te institucije, znaju li ljudi koji čitaju najnovije vijesti i zgražaju se nad ubojstvom,  kakav je strah morala osjećati žrtva dok je nad njom bilo vršeno nasilje.

Kako  se beznadno osjećala mjesecima trpeći to nasilje, a učinkovita zaštita je izostala.

I nakon prijave MUP-u, i nakon kaznenog posutpka u tijeku,  ubijena je i nadalje bila žrtva, svakodnevno izložena napadima.   Mlada djevojka, bez nekog velikog životnog iskustva,  doslovno još dijete, nije dobila očekivanu zaštitu od sustava. To je činjenica, i nitko ne može isprati svoj grijeh zbog zakašnjele, odnosno radi izostale rekacije. Ni Orepić, ni Šprlje, ni Cvitan.  Vjerovatno ne znajući što bi, djevojka je možda željela  sama smiriti zlostavljača, pokušati razgovorom smiriti njegovu tešku narav…. mislila je možda da će se tako uspjeti zaštititi, kad ju sustav nije zaštitio….

Sustav, institucije, sada objavljuju priopćenja, brane se… one nisu krive….

a djevojke nema,  ubijena je, osvetnički,  stravično,  prije toga je mjesecima prolazila pakao prijetnji, usmenih, putem mobitela, praćenjem…..

Uhićeni David Komšić ismijavao se policiji. Nije prvi koji se ismijava policiji…..

Još jedna žrtva zločina prijavljivala je i prijavljuje svakodnevno prijetnje, iznudu, zlostavljanje, uznemiravanje…..Bliska osoba te druge žrtve izbodena je prije tri godine sa 105 uboda nožem, slučajno, rekli su u MUP-u. Između ubijenog i između izbodene žrtve nije bilo nikakve poveznice.   Tip koji je ubio,  bio je psihički rastrojen, bolestan, poremećen…..tvrde u MUP-u i DORH-u,  komentari su i  javnosti…..

Zaključak?

Poremećeni, rastrojeni, bolesni tipovi hodaju ulicama grada noseći noževe duge 50-60 cm,  i odabranim žrtvama zadaju smrtonosne ubode….

Ti psihički bolesnici, rastrojeni i poremećeni  ubojice nisu se zabunili, pa umjesto noža ponijeli kuhaču, flautu, kist…. uzeli su nož, i to dugačak i oštar kojim su zadali smrtonosne ozljede svojim žrtvama…….

Takva ubojstva nisu se dogodila samo tako. Postojali su znakovi, postojale su indicije, motiv, ponašanje zlostavljača…..

 

Žrtve su na neki način uvijek prethodno signalizirale da postoji neposredna opasnost po njihov život. Ako ih institucije nisu zaštitile, ako im nisu pravovremeno pružile zaštitu, onda su te iste institucije odgovorne za njihov život.

U ovom slučaju, odgovorne su za dva života.

Institucije su zakazale. I velik broj djelatnika tih institucija.

Njihova priopćenja upućena  javnosti neće ubijene ljude vratiti u život, niti će zlostavljanim žrtvama pružiti sigurnost koju od institucija očekuju.

Autor: Nada Landeka

Nada Landeka: Zlostavljač iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači