Lujo Medvidović rođen je 5. siječnja 1950. godine preminuo nesretnim slučajem 4. siječnja 2013. godine. Bio je hrvatski književnik i odvjetnik. Živio je u Osijeku i Zagrebu. Pisao je pjesme i romane. Pjesnički se najviše izražavao kroz sonete.
U Krivodolu je završio osnovnu školu. U Splitu je završio gimnaziju i Pravni fakultet. U Osijeku je magistrirao pravne znanosti (filozofija prava) na Pravnom fakultetu u Osijeku. Živio je i radio u Vinkovcima, a poslije u Osijeku i Zagrebu gdje je živio i radio u odvjetništvu. Bio je članom je Društva hrvatskih književnika od 1995. godine. Prije odvjetničke karijere bio je sudac Općinskog suda u Osijeku. 1980-ih je godina radio je u ondašnjem Okružnom javnom tužiteljstvu, a poslije je bio direktor Zavoda za rad.
Medvidović je siječnja 2013. brutalno usmrćen u svom uredu u središtu Osijeka. Nasmrt je izboden nožem sa čak 150 uboda. Njegovovog ubojicu teretilo se da je 4. siječnja 2013. godine došao u Medvidovićev stan u Osijeku te prijeteći da će ubiti sve ukućane, natjerao odvjetnika, njegovu 65-godišnju suprugu i 32-godišnju kćer da pođu s njim do Medvidovićeva ureda.
Optužen je da ih je držao zatočene do 19,30 sati, kada je suprugu i kćer pustio da odu, a 63-godišnjeg Luju Medvidovića, zadržao protivno njegovoj volji, te ga zatim usmrtio oštricom noža duljine 13 centimetara, zadavši mu više od stotinu ubodnih i reznih rana po glavi, vratu i drugim dijelovima tijela.
Osuđen je na 40 godina zatvora. Sudsko vijeće zaključilo je kako je provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno kako je Rubić počinio kaznena djela – teškog ubojstva i protupravnog oduzimanja slobode, a njegove tvrdnje da se ne sjeća događaja nemaju utjecaj na stupanj njegove ubrojivosti i činjenicu da je on počinitelj.
Okrutna smrt potresla je Osijek, jer se u tom gradu dugo vremena nije dogodilo tako brutalno ubojstvo.
Književni rad
Roman Castus i pravda je znanstveno-pripovjedačko djelo. Soneti mu odišu povijesnim, nacionalnim i hrvatskim domoljubnim motivima. Objavio je 19 zbirka pjesama.
Djela mu se nalaze u većem broju antologija.
TEŠKO PITANJE (zazidiocu Crkve i njegovima)
Ko galijot sam vezan za korabljicu ovu
Za jezik svoje majke, obzor i obzir doba,
Za podlanicu desnu, za sina jedinoga,
Za hostiju i krila – slog u hrvatskom slovu,
Za PARAT svoje hridi u trusnom svijetloplovu.
Zvekir lupa žestoko na vrata zle sudbine,
Srce na sto komada, sad nevjera sad zloba,
Čistoća moga pera i s druge strane groba
Štit protiv laži bit će – bit će svjedok istine:
Naše su glave iste – iste su giljotine.
Jedna me teška sumnja u svemu opet muči:
(znadeš li, brate, nekog da se zbog toga srami?)
Književnik Ivo Andrić bi li se odrodio
Da je u većem gnijezdu rođen i krilatio,
Da puti sunca nisu tad bili zabalvani?
Ne, ako i sad među sobom nismo,
(kad zlatno tele između nas stoji),
Po čemu to smo Božiji i svoji?
Vijenac sonetnih vijenaca RADOST raskovanih ruku (Lujo Medvidović)