Tko se sjeća obitelji Frlan? Obitelji koja je prva u Hrvatskoj tajno deložirana i nasilno izbačena iz svojeg doma.
Prije nepunih godinu dana, točnije 16. travnja 2013. godine u Aninoj ulici u Zagrebu odvijala se prava drama. Već u ranim jutarnjim satima, očajna Željka Frlan zvala je udruge i medije u pomoć. Nadala se da će suradnjom s medijima, uspjeti ono što nije uspjela u suradnji sa pravosudnim djelatnicima – dobiti zaštitu. Sudac Bojan Bugarin donio je Rješenje o tajnoj deložaciji. Nečuven potez, do sada neviđen u Hrvatskoj, niti primijenjen u hrvatskom pravosuđu, potez koji se kosi sa najosnovnijim ljudskim pravima zajamčenim Ustavom i Konvencijama. Bojanu Bugarinu nije to jedini takav postupak. U drugom jednom predmetu, našeg iseljenika koji živi u Americi, na nekretnini upisanoj pri Općinskom sudu Zagrebu, k.o. Grad Zagreb, sudac Bojan Bugarin odredio je zabilježbu ovrhe, temeljem Rješenja o ovrsi u kojem vlasnik nekretnine uopće nije stranka u postupku, a niti ovrhovoditelj iz tog Rješenja nema nikakve poveznice sa vlasnikom nekretnine.
Tako se to u Hrvatskoj radi. Nekad su govorili ljudi; „Dužan kao Grčka“, a stanje „kao na Divljem Zapadu“. Sada je Hrvatska sve to. Ne moramo ići izvan granica da bismo se nagledali jada i bijede.
Obitelj Frlan je usprkos jakoj medijskoj kampanji iseljena. Milosti nema. Pravomoćno sudsko rješenje je zakon, tvrde svi pa i visoko pozicionirani službenici Ministarstva pravosuđa. Da tome nije baš tako, svjedoče i drugi postupci pred drugim sudovima, u kojima se po pravomoćnim sudskim rješenjima ne postupa, ne poštuju ih upravo suci, FINA, ministarstvo građevinarstva a i druge državne institucije. O tome redakcija posjeduje dokaze.
U slučaju obitelji Frlan u tijeku su brojni drugi sudski postupci dokazivanja tko je u pravu, tko je u krivu, da li se smjelo ili se nije smjelo, što je moralno a što nemoralno i neljudski.
Ništa od cijele te debate i paralelnih sudskih postupaka nije pomoglo obitelji Frlan da sačuva svoje dostojanstvo i krov nad glavom. Iseljeni su grubo, stvari su im izbačene, prava nemaju nikakva. Naši zakoni nemaju regulirane takve odnose. Obitelj koja je otkinuta sa svojeg ognjišta nema status socijalnog slučaja sa pravom prvenstva za rješavanje stambenog pitanja. Neka se smrzavaju u garaži, na ulici – tako propisuje naš zakon. Gradski stanove zjape prazni, poklanjaju se raznoraznim udrugama, registriranim, neregistriranim, onima koji koriste prostor i novac za svoje djelovanje, i onim drugima koji sve navedeno koriste za svoje potrebe. Zakon ni tu nije toliko grub kao što je to sa ovršenicima. Svima se može progledati kroz prste – samo onima čija je imovina zanimljiva – ne.
Jučer nam se obratila gdja Frlan Branka, šogorica Željke Frlan. Kroz plač. Obišla je sve gradske institucije u nadi da će negdje pronaći rješenje za članove svoje obitelji. Brat je obolio, tko i ne bi, šogorica već na rubu snage noseći na svojim leđima teret supruga koji je gotovo očajan, dvoje djece studenata, obitelj bez doma, bez ognjišta. Ono što je hrvatska svetinja, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske – pravo na dom, na obitelj, na rad – grubo se krši pravom na samostalnu odluku sudaca i diskrecijskim pravom predstavnika vlasti.
Istim tim diskrecijskim pravom omogućuje se tijelima vlasti da prema svojoj vlastitoj procjeni mogu angažirati kordon policije “koja je prema Zakonu o policiji u službi građana”, da upravo protiv istih tih građana napravi štit između otimača i opljačkanih! Opet na teret istih tih građana koji sve te troškove plaćaju.
Što zapravo predstavlja, ili znači to diskrecijsko pravo? Individualnu odluku predstavnika svake pojedinačne institucije da donese odluke kakvu želi i učini uslugu onom kom želi. Sve viđeno više puta kroz odluke gradonačelnika Bandića u dodjeli gradskih stanova (vlasništvo svih građana Grada Zagreba), i kroz diskrecijsko pravo ministra financija, odnosno njegovih pomoćnika da donose odluke kod otpisa poreza i predstečajnih nagodbi (otpisuju se obveze koje padaju na teret svih građana RH). Dakle, i u jednom i u drugom slučaju, kao i u mnogim drugim slučajevima, ne radi se o osobnom pravu pojedinca, već o interesima i pravima svih stanovnika ove zemlje. Po čemu je netko bolji, netko gori, zbog čega netko ima više prava netko manje, i tko je taj, tko o tome može odlučiti umjesto svih nas?
Diskrecijsko pravo gradonačelnika Bandića omogućilo je Udrugama za zaštitu ljudskih prava i Udrugama koje sprječavaju deložacije da mimo procedure i Pravilnika dobiju prostore u centru grada za obavljanje svoje djelatnosti. Diskrecijsko pravo gradonačelnika Bandića omogućilo je i drugim Udrugama koje su možda manje važne da dobiju prostorije u kojima će djelovati i „pomagati“ žrtvama bezakonja.
Frlanovi tu pomoć nisu dobili od nikog. Za njih diskrecijsko pravo ne vrijedi. Oni se ne uklapaju u liste čekanja pomoću kojih bi možda ipak dobili gradski smještaj kako se ne bi smrzavali u garaži. Oni nisu niti uvršteni u grupu onih koji su blagoslovljeni diskrecijskim pravom temeljem kojeg gradonačelnik može nekome nešto dati ili ne dati.
Frlanovi su prepušteni sami sebi. U zemlji u kojoj zgrade, stanovi, kuće zjape prazni. U zemlji u kojoj se još uvijek ne zna što sve od imovine Država posjeduje, a što ne posjeduje, jer takvog popisa nema, u Gradu Zagrebu u kojem u svakoj ulici postoji po jedan prazan gradski stan, a Udruge koriste stanove po cijeni od 200 kn/ mjesečno, u toj zemlji obitelji bez doma su prepušteni sami sebi i ulici.
Nisu jedini! Već smo pisali o Ivanu Bešliću, čovjeku koji je nabavljao oružje za obranu Hrvatske, ugrozio sebe, svoju obitelj, izgubio dom. Ni on nema nikakva prava. Kao i mladi sportaš Franjo Opačak, dobitnik zlatne medalje na SP u taekwondou, sportaš koji je glas o Hrvatskoj pronio svijetom, smrzava se kao beskućnik.
U Hrvatskoj ne postoje zakoni u koje bi se ovakvi slučajevi uklopili. Pa gospodo iz Vlade, gradonačelniče, primijenite svoje diskrecijsko pravo i promijenite ih. Uvedite neke nove norme pomoću kojih će se pomagati upravo oni kojima je to najpotrebnije.
Možda tada ne budemo zemlja slučaj, ili zemlja socijalnih slučajeva, a sudeći po opisanom i zemlja obespravljenih. Možda, ako se potrudite, postanemo onakva zemlja kakvu smo sanjali i željeli. Zemlja pravde i jednakosti.
Sutra je Valentinovo. Dan ljubavi ili dan zaljubljenih. Marketinški trik koji je izmislio netko tko dobro vlada promidžbom i reklamom. U ime te ljubavi, puno bi ljepše bilo da volimo jedni druge a ne da punimo džepove trgovcima nekim vanjskim oblicima „navodne ljubavi“ koja traje koliko i kupljeni cvijet. Do prve uvelosti!
Autor; Nada Landeka