Onaj prosječni čovjek koji sa grčem i knedlom u grlu stoji na Konzumovoj blagajni, očekujuci račun. U međuvremenu prebire i posljednjih zveckavih par kuna koje su mu ostale od ovršene plaće. Dječica koja se čvrsto drže za rub njegovog kaputa, samo nijemo gledajući slatkiše na blagajni, koje su tamo upravo zato i postavljene da bi mamile dječje uzdahe i još prije nego li izađu, navela njihove roditelje da im nešto kupe.
Ne, to nije slika Hrvata kojeg želim vidjeti. Hrvate želim vidjeti sa osmijehom, radosne, sigurne u sebe i u ono sto žive i kako djeluju.
A mogu li se Hrvati smijati? Što ih sputava?
Nakon događanja u Saboru RH od prije mjesec i pol dana, nakon netom završenih lokalnih izbora, na koncu i nakon današnjeg dana i nasilne deložacije, nakon osobnog višegodišnjeg djelovanja na području zaštite “malih ljudi” ne znam koji bi bio odgovor.
S jedne strane, grube i nemilosrdne deložacije, brojna samoubojstva, između ostalih i moj rođak, hrvatski branitelj, koji nije mogao trpjeti sve moguće namete i obaveze koje su pritiskale njegovo poslovanje, nemogucnost naplate, situacija iz koje kao poduzetnik nije vidio izlaza ni rješenja, s druge strane bahati, beskrupulozni, emotivno prazni političari, stoga se pitam, svakog dana iznova, što smo mi Hrvati, i gdje je naša ustavna jednakost, naše pravo? Zajamčeno pravo na rad, plaću, na dom!
Gdja Božica Dugan, iz Celina Goričkih, Zaprešić, već godinama pokušava ući u svoj dom radi kojeg vodi spor već duže od 30 godina. Tada je, nakon što je kuća izgradjena na zemljištu koje su joj darovali roditelji, koji su joj pomogli izgraditi i kuću, pukao brak izmedju nje i njenog supruga, koji je u njenom kraju bio tzv. “dotepenec”.
Prilikom sudske rasprave o podjeli imovine, dogovorili su se, pola imovine pripada Božici, a pola njenom suprugu koji je ubrzo potom preminuo i iza sebe ostavio nasljednike, djecu i drugu suprugu. To pola, zahvaća kuću izgradjenu sa svom potrebnom dokumentacijom, plaćenim pristojbama, i građevinskom dozvolom, te polovinu zemljista koje su im darovali njezini roditelji. Kuća je veličine 230 m2, što znači da Božicii pripada 115 m2, ili POLOVINA. Nakon smrti bivšeg supruga, druga polovina kuće i zemljišta umanjena je još i za naslijeđeni dio koji je pripao kćerkama Božice Dugan.
Nakon trećeg povratka spisa sa Županijskog suda, nakon gomile suza koje je Božica do sada, ponižena, jadna, izbačena iz svog vlastitog doma na silu, isplakala, zbog nemilosrdnosti Biserke Dugan, druge supruge njenog supruga od kojeg se razvela, Božicaa, iako zemljišno knjižni vlasnik, sa valjanim i čistim vlasničkim listom, i danas može svoju vlastitu imovinu – gledati samo na fotografijama.
Kćerka gdje Biserke Dugan, nakon pokušaja Božice Dugan da udje u svoj dom, nakon više od 30 godina parničenja, za što posjeduje svu pravomoćnu i ovršnu dokumentaciju, zapriječila joj je ulaz u kuću, s izjavama “pa vi se samo s nekim svađate!”, aludirajući pri tom, da bi Božica morala šutjeti na nepravdu koju je doživjela.
Istovremeno Božici dolaze ovrhe, troškovi na stan za koji otplaćuje rate kredita, niz obraze joj klize suze koje ne može zaustaviti gledajući kako u kuću, u kojoj polovina pripada njoj, a dvije šestine druge polovine – njezinim kćerima, može ući “samo u snovima”.
“U normalnoj državi, takve situacije se uopće ne dokazuju!” kaže moj prijatelj, član Udruge Veronika Vere. U normalnoj državi, onaj tko je provalio u tuđi dom, i tko je uzurpirao tuđu imovinu bez pravnog osnova, uz pratnju policije biva ispraćen do prvog zatvora. Po mogućnosti u lisicama.
U Hrvatskoj, se na vlasnike imovine, za koju više od 30 godina moraju dokazivati svoje osnovno pravo – pravo nasljedstva ili vlasništva – pljuje se. Poniženi su, osramoćeni, oklevetani, a mnogi proglašivani i ludima.
Pitam se, gdje je tu kraj, i tko ima dovoljno snage, podvući crtu! Tko može presjeći ovaj čarobni krug bezakonja, otimanja, pljačke, uništenje svega, od malih i nezaštićenih ljudi, obitelji, pa sve do do velikih tvornica koje su izgrađene na atraktivnom zemljištu?
Tko može, sukladno Ustavu, Boženi, Dragi, Mariji, Šimi, Ani, Stjepanu, Ankici, i svim drugim Hrvatima, jamčiti pravo na vlasništvo, na dom, kad HRVATSKI SUD to ne može i ne želi?
Gdje su ravnoteža i jednakost svih pred institucijama RH?
Dok jedne, oblivene suzama iznose četveronoške iz njihovih domova, jer su žrtve nefunkcionalnosti hrvatskog pravosuđa, i krivotvorina, s druge strane, vlasnici svojih domova, sa pravomoćnim sudskim odlukama, rješenjima, sjede, i oplakuju svoju sudbinu – preko puta svojih domova, sanjajući – san – u kojem će jednog dana, možda, doživjeti da se probude – u svojem krevetu.
Kroz sve te godine, političari, bilo oni koji sjede u županijama, gradovima ili općinama ili oni koji sjede u Vladi RH i u Hrvatskom saboru, bave se najčešće samo jednom brigom – koliko će glasača privući svojim obećanjima i po mogućnosti, što duljim zadržavanjem svoje mekane i udobne fotelje.
HAZUD/Nada Landeka