Sloboda govora omogućava svakoj osobi slobodno izražavanje njenih misli i razmišljanja, pod uvjetom da takvo izražavanje ne vrijeđa druge i drugačije.
Ono što je opće u čovjeku je njegovo mišljenje“. Međutim, naš govor, naša riječ, riječ i govor svakog pojedinca na cijelome svijetu ne smije vrijeđati drugu osobu ili grupe osoba, nacije ili slično.
Na ovom principu počiva sloboda govora kao jedno od univerzalnih ljudskih prava.
Sloboda govora predstavlja samo jedno u nizu univerzalnih ljudskih prava, prava svakog pojedinca u cijelome svijetu. Zbog toga se kaže da je neko pravo univerzalno ljudsko pravo, jer treba važiti za svakog pojedinca podjednako u cijelome svijetu. „Ljudska su prava složena prava; s jedne strane imaju moralnu dimenziju i utoliko su prije državna, moralno utemeljena prava, a s druge, svoje puno značenje imaju tek kao politički fiksirana, juridička prava; zato njihova analiza mora uzeti u obzir moralna, pravna i politička promišljanja“
. Sloboda govora omogućava svakoj osobi slobodno izražavanje njenih misli i razmišljanja, pod uvjetom da takvo izražavanje ne vrijeđa druge i drugačije.
„Sloboda je odsutnost vanjske prisile i mogućnost samoodređenja“. Sloboda govora podrazumijeva pravo da se izrazi vlastito mišljenje i razmišljanje bez straha da će nas netko u tome spriječiti ili, u najgorem slučaju, kazniti. Ona je jedan od temeljnih stupova za postojanje demokratske vlasti. U članu 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1994. stoji da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svoga mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice“.
„Ono što je opće u čovjeku jeste njegovo mišljenje“. Naš govor, naša riječ, riječ i govor svakog pojedinca na cijelome svijetu ne smije vrijeđati drugu osobu ili grupe osoba, nacije ili slično.
Na ovom principu počiva sloboda govora kao jedno od univerzalnih ljudskih prava.
Međutim, nameće se pitanje stoji li sloboda govora u ravnoteži s ostalim univerzalnim ljudskim pravima? Ima li ili nema sloboda govora prednost, veću ili manju primjenjivost, ograničenost ili neograničenost u odnosu na druga univerzalna ljudska prava?
O slobodi govora su pisali mnogi autori. Jedan od najpoznatijih i ujedno utemeljitelj tradicije slobode govora jes liberalni mislilac John Stuart Mill, koji je napisao djelo „O slobodi“. On tvrdi slijedeće: „Sloboda govora nije važna samo zato što svatko ima pravo na slobodu izražavanja, nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo čuti naša razmišljanja. Zajednice u kojima postoji sloboda govora dozvoljavaju da sve smije biti izrečeno.“
Toqueville kaže: „Ljudi se boje slobodno govoriti, ne zbog straha od kazni, već zbog pritiska članova zajednice. Kad pojedinac iznosi nepopularne ideje, može se suočiti s prezirom članova svoje zajednice ili čak postati žrtvom zlostavljanja“.
Sloboda govora u svijetu
Sloboda govora kao univerzalno ljudsko pravo nije svugdje, u svim dijelovima svijeta, podjednako primjenjiva. U nekim zemljama, prije svega u zemljama s jednopartijskim, totalitarnim režimom (gdje je sva vlast u rukama jedne osobe ili elitizirane grupacije), sloboda govora je veoma ograničena, pod utjecajem je jake cenzure vlastodržaca, te u tim režimima gotovo da i ne postoji. Sve što netko kaže i radi u takvim zemljama, a što je protivno onome što zastupaju vlastodršci, može takvu osobu koštati života, kazne su rigorozne, a uključuju i smrtnu kaznu.
Može se zaključiti da je sloboda govora primjenjiva samo u onim granicama u kojima je u službi podrške vladajućem režimu.
Stoga se u slučaju ovakvih zemalja ne može ni govoriti o slobodi govora kao univerzalnom ljudskom pravu svake osobe, svakog pojedinca. S druge strane, u zemljama u tranziciji, u razvoju, zemljama koje teže modernoj zapadnoliberalnoj demokraciji, sloboda govora je dosta prisutna i mnogo manje ograničena u odnosu na zemlje s totalitarnim režimima. I u zemljama u razvoju pokušava se udariti na temelje slobode govora kao univerzalnog ljudskog prava. Međutim, u ovakvim zemljama postoje i pravni načini kojima se može boriti za pravdu, slobodu govora koja ne vrijeđa drugog i drugačijeg bez posljedica za vlastitu sigurnost.
Ipak, sam ishod te borbe ovisi od uspješnog i transparentnog rada i funkcioniranja pravnog i sudskog sistema dotične zemlje, a to je moguće pod uvjetom njegovog neovisnog i nekorumpiranog rada.
I napokon, u trećim zemljama, zemljama s razvijenom demokracijom, zemljama zapadnoliberalne demokracije, sloboda govora kao univerzalno ljudsko pravo najmanje je ograničena i ima veoma veliku praktičnu primjenjivost. Ipak, ne treba zaboraviti da i u ovim državama postoje pojedinci i grupe koji žele suziti prostor slobode govora, izražavanja mišljenja i djelovanja. U ovim zemljama pravo slobode govora najbolje se iskazuje i pokazuje u svom pravom i pozitivnom svjetlu, a to sve do one granice preko koje ne smije preći, a to je vrijeđanje i ugrožavanje prava i privatnosti drugih i po razmišljanju drugačijih od nas.
„Liberalna demokracija inzistira na slobodi osobe i slobodnih individualnih opcija, na samorealizaciji neponovljivih ljudskih jedinki, pluralizmu ideja i socijalnom eksperimentiranju“. I sama ideja o univerzalnim ljudskim pravima je liberalna ideja.
U nekoliko država postoji Ustav u kojem piše da je sloboda govora zajamčena svima. Jedino kroz slobodno izražavanje društvo se može slobodno informirati i koristiti vlastita znanja i iskustva u donošenju vlastitih odluka o prihvaćanju ili neprihvaćanju bilo čega od onoga što je izrečeno.
„Poštivanjem slobode mišljenja, diskusija i zajedničkih akcija razviti će se ono što je neophodno demokraciji, a to je rezoniranje. Demokratski elementi su se morali nakalemiti na preddemokratske predstavničke institucije, te se moralo prihvatiti tri najvažnija načela: sloboda izražavanja /autentičnost izbora/ narodna suverenost/, osigurati autoritet od onih kojima se vlada prema vladarima, politička jednakost /jednakost glasova/.
Sloboda govora nasuprot univerzalnih ljudskih prava
U odnosu na ostala univerzalna ljudska prava (kao npr. pravo na život, imetak, obrazovanje, brak, obitelj i dr.), sloboda govora (izražavanja) je pravo koje se ne primjenjuje podjednako u svim državama svijeta.
Samim tim vrlo je teško uspostaviti njihovu ravnotežu, ukoliko se uopće može i govoriti o tome, jer je sloboda govora samo jedan dio cjeline koju nazivamo univerzalna ljudska prava.
U izjavi za Federalnu novinsku agenciju (FENA), generalni sekretar Vijeća Europe Terry Davis, povodom 10. prosinca – Međunarodnog dana ljudskih prava, izjavio je: „U principu, ljudska prava su univerzalna i jedinstvena, u praksi, pred nama je još dalek put. Još smo daleko od toga da osiguramo da se ista prava primjenjuju na ljude širom svijeta“(Davis, 2008)
Sloboda govora je ljudsko pravo koje se razvijalo zajedno s razvojem civilizacije. Mnogi ljudi u cijelom svijetu bili su žrtve zalaganja i borbe za slobodu govora kao univerzalno ljudsko pravo, njihova borba i glas protiv svih loših stvari koštalo ih je života, a sve u režiji vlastodržaca, njihovom odmazdom.
Pojavom medija (u početku štampe, a poslije radija, televizije, interneta) širili su se opsezi i obuhvati slobodnog izražavanja. Pojavom neovisnih i transparentnih medija sloboda govora dobija veliko i jako značenje. Oni su pomogli i dali podstrek progresivnim pojedincima da slobodno izraze svoje mišljenje, čime se širio dijapazon slobode govora i na osnovu čega je sloboda govora postala univerzalno ljudsko pravo.
Postojanje slobode govora kao univerzalnog ljudskog prava dalo je svakoj osobi onu vrijednost kakvu on/ona i treba da zaslužuje, jer se svi ljudi rađaju sa jednakim pravima koja im prirodno pripadaju.