„Srb je idealno mjesto za okupljanja i ponovno ujedinjavanje Srba […]
Mi smo obnovom ovog spomenika [Dan ustanka u Srbu – 1941.],
kojega je financirala hrvatska Vlada kao i donatori iz Srbije,
omogućili da se povijest konačno vrati kući“
(Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, 2009./2010-
Nakon nedavna skandaloznog obilježavanja „Dana sjećanja na Jadovno 1941.“ — koji je, „uvršćen u kalendar značajnih istorijskih događaja Republike Srpske“ — ne manje skandalozno, tzv. „hrvatski antifašisti“ protežno protuzakonito obilježavaju „Dan ustanka 27. srpnja 1941.“, praznik propale socijalističke Hrvatske. Već tradicionalno, uz Habulinov Savez Antifašističkih Boraca i Antifašista Republike Hrvatske, središnji je organizator Pupovčevo Srpsko Narodno Vijeće, koji čine stožer Anstifašističke Lige Republike Hrvatske, što funkcionira kao agilni odvjetak Lige Antifašista Jugoistočne Europe (Titoslavije).- Iako je slomom komunizma i jugoslavenske državne zajednice — u duhu Božičnog ustava (1990.) i Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) — u povijesnu ropotarnicu pospremljen nekadašnji «Dan ustanka», potonji je oživljen kontekstom (o)pozicijske koruptivno-klijentističke politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas). Štoviše, obnovljen je i njegov simbol, poznati Radaušev socrelistički “Spomenik ustanku” u Srbu (2010.), koji će — (p)ostavši „idealno mjesto za okupljanje i ponovno ujedinjavanje Srba“ — omogućiti da se „konačno povijest vrati kući“ (v. moto).
- Koja se i kakva, međutim, povijest „vratila kući“? Izim notornih Goldsteinovih, hrvatska profesionalno-povjesničarska mainstream elita — pače i ona s „lijeva“ Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu (Ivo Banac, Neven Budak i Tvrtko Jakovina) — činjeničko i objasnidbeno posve je osporila izvornu antifaštičku narav Pupovčeva „srbačkog ustanka“ i njegov povratak u državni praznički kalendar. Metaforički: «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo” (T. Jakovina). Mnogo izravnije i iskrenije svekoliku ustaničku priču posvjedočuje poznati „Dubajićev poučak“ („I Simo i tamo): „Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno«. Ukratko, glede povjesničkoga pravorijeka – vodeći računa o uzročno-posljedičnom redu stvari – Pupovčev je Srb toponimijski (p)ostao simbol protege protuhrvatske velikosrpske (četničke) zločinačke politike („Srbi na okup“).
- Naime, nakon „ustanka u Srbu – 1941.“ (po crti Dubajićeva „zajedništva“), slijedi četničko-partizanski miting po slamanju „hrvatskog proljeća“ (Srb, 1971.), koji ispunjen mržnjom „i ne će se libiti za četništvo proliti krv“ (Savka Dabčević). Potom, upravo pred «antifašističkim spomenikom» (Srb, 1990.) odzvanja velikosrpsko-četnički miting (poznat kao Raškovićev »naoružani ustanak srpskoga naroda«). Bio je to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskog Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko Nacionalno Vijeće – inače, preteča Pupovčeva parapolitičkoga SNV-a — traživši „khuen-zavnohovski“ dvojni suverenitet („narod u narodu“ i „državu u državi“), doskora, nasilno uspostavilo SAO Krajinu, koju će sa zemljovida zbrisati slavna VRO Oluja (1995.).
- Međutim, spomenutim kontekstom veleizdajničke (o)pozicijske politike „novoga smjera“, uz haaški scenarij – grubo kriminalizirajući «Kninsku obljetnicu» (kao «etničko čišćenje Srba») – najprije, na mala vrata, kao «ustanak naroda Like», Milorad PUOPOVAC -„Tuđmanov Pribićević“ oživljava „antifašistički ustanak“ bivše SR Hrvatske. Sastavnim je to dijelom njegova protupovijesna projekta “Srbi kao ključ“ (1993.), koji je iznuđen cijenom „mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja“ (1998.), gdje se hrvatska povjesnica još uvijek piše „iz tuđe glave“. Naime, unatoč upozorbe Ustavnog suda (2013.), glede skandalozna prekoračenja moratorija (1998. – 2003.), gdje “ugroženi Srbi” dan-danas uče „noviju povijest na svoj način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama“, tako da smo “izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“ (Vojislav Stanimirović). U tom državnom i nacionalnom ludilu, nedavno u Hrvatskom saboru, deklarirajući rasno-klasni aksiom („Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano – dan je antifašizam“), glede koalicije, nakon desne, s navodnom ljevicom, kao Pofukov „ubojiti spoj politike i lingvistike“, Pupovac „inaugurira antifašizam kao jedinstvenu integraciju velikosrpskih i komunističkih ideja, radi podčinjavanja i razaranja novonastale hrvatske države“ (Marko Ljubić).
- Uz potporu „hrvatskih antifašista“, pod orkestracijom Pupovčeva parapolitičkog SNV-a, sa svojim „koalicijskim potencijalom“, projekt politički osigurava SDSS. Riječ je o stranci nedvojbene etnicističko-secionističko-terorističke baštine, koja je posve kontekstualizirana velikosrpskom, kolokvijalno četničkom ideologijom. Uz spomenuti „koalicijski potencijal“, SDSS je otvorenim reketom osigurao državna sredstva (3,8 milijuna kuna) za obnovu srbačkog simbola. Naime, glede „srbačkog slavlja“ (2009.) — uz Pusićkin gazimestanski povik («Drugovi borci, borba nije završila…») — vicepremijer (Slobodan Uzelac) postavlja ultimatum: «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu». Budući da „HDZ-u želi(m) dati političku vjerodostojnost“ (Andrej Plenković), ako išta drugo, onda upravo Pupovčev „srbačko-boljševički antifašizam“ postaje pr(a)vi test (ne)vjerodstojnosti demokratske preobrazbe te državotvorne stranke.
- Naime, s jedne strane, „Sanaderova [incl. i Kosoričina – op- a.] koalicija s SDSS-om bila je ponižavajuća“, budući da je „HDZ-ova vlada financirala je obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno” (Tomislav Karamarko, 2012.). S druge strane, ne samo što je bio spreman odreknuća „fašiste“ Hasanbegovića za „antifašistu“ Pupovca, za „ličkoga Putina“ spomenuta je koalicija očito bila indeks uspješnosti (sposobnosti). „Uzmite i mene, kojeg percipiraju kao tvrdu struju u HDZ-u, a ja bez problema kažem da je svaka Vlada koja nema podršku nacionalnih manjina, nesposobna“ (Davor Milinović, 2016.). Kao indeks koruptivno-klijentističkog establishmenta, to je samo dno dna glede obrane državnoga i nacionalnog dostojanstva.
- Sve u svemu, pored kritvorenja povijesnih činjenica, dakle, bjelodani revizionizam na djelu, otvorenim reketom oživljeni „Dan antifašizma« derogira Ustav Republike Hrvatske, njene pozitivne zakone (npr. Zakon RH o praznicima), ter saborsku deklaraciju i, posebice, europsku Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka. Uz ine „boljševičko-antifašističke“, riječ je o opetovanoj demonstraciji koja, posebice u kontekstu nalaza SOE-e („među mladima u Hrvatskoj se pojavljuje – četnički ekstremizam“) i navale Memoranduma SANU (II.), dodatno destabilizira nacionalno i društveno biće Hrvatske, koja je na rubu moralna, društvenog i gospodarskog ponora.
- Zbog svega toga, tragom naših dokumenata (v. prilog), onkraj koruptivno-klijentističkog sustava političke i znanstvene elite, kao prilog rekvijemu za srbačko-boljševički antifašizam, predlažemo sljedeće:
(A) Kontekstom ZAKONA O JAVNOM OKUPLJANJU – glede članka 3. (stav 2.) i članka 14. (stav 1. točka 4 i 5) – valja prešno opozvati dopusnice policijske postaje u Zadru i posebnim rješenjem ministra MUP-a (Vlaho OREPIĆ) – stavši na rep (re)aktivnom „Pupovac-Keleminčevom performansu“ – promptno zabraniti održavanje skupa i protuskupa glede iznuđena „Dana ustanka 27. srpnja u Srbu“.
(B) S obzirom na već otvoreni (podebeli) DOSSIER – uz ino, Pupovac je „reketario sve dosadašnje Vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna“ (Ivo JOSIPOVIĆ) – posebice bi nezavisni DORH trebao aktivirati ranije još podnijetu prijavu protiv Milorada PUPOVCA glede mu mučna prikrivanja ratnih zločina („slučaj dr. ŠRETER“).
(C) S tim u svezi, glede mu očigledna „zločina za pisaćima stolom“ (crimen ex machina scriptoria), ako nije riječ o njegovu prikrivanju, prof. dr. Damir BORAS, rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu, dužan je protiv Milorada PUPOVCA. prešno pokrenuti postupak pred sveučilišno-etičkim tribunalom.
- Na kraju: što i kako s „antifašističkim“ Srbom? U Mađarskoj i nekim drugim zemljama nekadašnja Istočnog bloka, antifašistički spomenici su sačuvani, muzeološki obrađeni i izloženi u specifičnom parku skulptura. Kao svjedočanstvo jedna vremena, tako bi lički Srb mogao biti idealno mjesto za izgradbu parka „antifašističkih“ spomen-obilježja, tj. kao hrvatska inačica „Szoborparka, ‘jurskog’ parka komunizma“. Bilo bi to željkovano „suočavanje s prošlošću“, posebice kad je riječ o pravoslavno-vlaškoj (srpskoj) manjini u Hrvatskoj. Naime, još od turskih provala pa sve do danas – kao predmet tragične instrumentalizacije od vlastite duhovno-političke i znanstveno-kulturne elite – potonja je bila ništa drugo nego «trojanski konj» svih mogućih stranih političkih i državnih vlasti i moći.
- Spomenuto je iskustvo, ponajbolje, osvijestio Svetozar PRIBIĆEVIĆ koji, u svom, gotovo oporučnom, „Pismu Srbima“ (1934.) dramatično svjedoči : „U ostalom, Srbi treba da uvide i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni istoriskog prava da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u zajednici sa sobom. Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti.“ Iako je tu povijest neumoljiva, (hrvatski) velikosrbi nisu htjeli shvatili tu poruku, kao ni kasnije Josip BROZ TITO, kada je mjesec dana nakon sloma Hrvatskog proljeća (1971.) odlučno zaprijetio „da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.“
- U svakom slučaju, rekvijemom za srbačko-boljševički antifašizam, zaglavljuje se završna etapa hrvatske nacionalno-političke integracije, u kojoj – onkraj ekskomunikacije iz sveučilišno-znanstvene i političke zajednice – Pupovac može odigrati drugo (pokajničko) Pribićevićevo poluvrijeme. Naime, u tom dramatičnom kontekstu, „hrvatski politički narod“ (= HRVATSKA NACIJA), čijom je sastavnicom i manjinski srpski etnos – naspram „iz tuđe“– ima pravo pisati povijest „iz vlastite glave“. Dakako, riječ je o poznatoj stekliškoj (pre)poruci, koja je dodatno kontekstualizirana Ciceronovski nadahnutim načelom: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.).