Datum objave: 15. siječanj 2016./Piše: Ante Baraba Miš

Danas kada je svima jasno da je komunizam počinio DEMOCID nad hrvatskim narodom nakon završetka II svjetskog rata, pokušava se posljednjim trzajima obnoviti , „Projekt Sovjetske Hrvatske“ pa je  povijesno nasljeđe jednog naroda postalo predmet spora.

Ukoliko Visoki prekršajni sud ne shvaća da povijesno nasljeđe ne može biti krivnja pojedinca, sam će si zadati „hara-kiri“ udarac, danas ili sutra svejedno, na pravedan Sud povijesti ne će moći utjecati.

Jutros sam od plavog i  crvenog dobro obaviještenog izvora (premda mi je mail završio u smeću Večernjeg lista op. a.b.) te dakako iz beogradske riznice dobio novotu da će Josip Leko sigurno biti sudac Ustavnog suda, a možda i njegov dirigent tj. predsjednik. To navodim da se još jednom uvjerimo u konstantni DEMOCID kojemu će, pa barem i za deset godina, doći kraj.

No, vratimo se naslovnoj temi. Ponosnom i uzoritom Joeu Šimuniću stavlja se na teret da je dobacivao gledateljima poruke čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti, čime da je neprijeporno počinio prekršaj iz toč. 7. st. 1. čl. 4. Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima kažnjiv po toč. 2. st. 1. čl. 39. navedenog zakona. Proglašen je krivima i na odluku temeljem toč. 4. st. 1. čl. 194. u svezi st. 1. čl. 198. Prekršajnog zakona i Općinsko državno odvjetništvo i Joe Šimunić uložili su žalbu. Općinsko državno odvjetništvo smatra da je izrečena kazna premala s obzirom na težinu cijelog događaja te da novčanu kaznu od 25.000,oo kuna valja pozamašno uvećati jer da su otegotne okolnosti zanemarene. Između ostalog se tvrdi da je sve počinjeno s predumišljajem. Stvarno šteta što se ne navodi da je njegovo ime, koje naravno uključuje i prezime, identično, najvećem zločincu naroda i narodnosti bratske i nedjeljive Jugoslavije, a koje ime je svima poznato, ali ga država SFRJ nije upisala u matične knjige jer bi dovelo do eskalacije vrijeđanja osjećaja građana širih razmjera, posebice boraca NOB-a o kojima neprijateljska država Hrvatska skrbi premda su nosili pelene ili kotulić dok je goloruk narod vodio rat protiv znatno nadmoćnijeg  klasnog neprijatelja od Vardara pa do Triglava.

Politička implementacija ovdje je neprijeporna.

Svima je poznato da se radi o povijesnom pozdravu, čiji se sadržaj mijenjao u modifikaciji redoslijeda i promjenom riječi ili dvije kroz malo duže razdoblje  nego što je trajala treća država braće po zabludi i diplomama visokoškolske ustanove Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, čije bi ukidanje bila reforma svih reformi za sva vremena, navik,  kako bi to kazali dragi Zagorci.

Čak je, Savez pionira sve do utrnuća 1989. godine, pozdravljao i odzdravljao istim pozdravom. Premda je, a sve u skladu s dvostrukom linijom zapovijedanja,  bolje reći osude (Partije i tijela sudske vlasti, o. a. b) upis bio dragovoljan svi smo bili de facto i de iure njegovi pristupnici. Ja se djelomično sjećam teksta prisege sedamdesetih, jer sam tada bio prvašić, otprilike je glasio: “Danas kad postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ,da ću marljivo učiti i raditi, da ću voljeti svoju samoupravnu domovinu SFRJ-u, razvijati bratstvo i jedinstvo, Titine ideje i cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir“.

Zbog datog zavjeta „ bratstvu i jedinstvu naših naroda“ i slobode domovine stečene krvlju njenih najboljih sinova u koje svakako spada i nerođeni Premijer na odlasku i to po svom vlastitom priznanju jer mu je Tito najbolje što mu se dogodilo, pioniri su koristili isti pozdrav kao i partizani. Dakle, on je glasio: „Za domovinu s Titom-naprijed!“

Sada eto mlađi pioniri, stariji pioniri, skojevci, savez izviđača, gorani, pomladak Crvenog križa, Mladi zadrugari, klubovi Narodne tehnike, društvo za tjelesni odgoj „Partizan“, Documenta, Veritas, udruga za zaštitu kitova uda i druge prčevite organizacije i još oko tri tisuće sličnih paratijela koje hrani hrvatska sirotinja, odriču se svoga temelja, osobnosti i vlastite izvornosti!?

Dobrovoljnost pristupanja, organizacijska struktura, samostalnost i samoupravljanje, specifičnost i sadržajnost bratskih republika, karakteristike i karakterističnosti pripadnosti organizacije te druge strahote zabluda postadoše samo potrošena fraza pa valja zabraniti reviziju povijesti da se kurve ne dosjete !?.

Ne dragi drugovi, ne radi se o reviziji povijesti, već dokidanju staljinističkog ispiranja mozga. Istinabog, za vaše ideološke ludorije bit će malih problema budući da je kod vas „siva tvar“ jedva zamjetna.

Pokorne sluge propalog jugomarksizma  čak ne vjeruju ni svom jugoslavenskom povjesniku Ferdi Šišiću, koji pozdrav Jooea Šimunića i Hrvata svrstava u jedanaesto stoljeće. Je li to zbog toga što su nekoliko godina prije i nekoliko godina kasnije Hrvati izgubili dva kralja, Dmitra Zvonimira te Petra Svačića ili nečeg trećeg valjalo bi istražiti. Dragan Hazler taj pozdrav vezuje za cara Augusta, a napose ističe da je opjevan od Silvija Strahimira Kranjčevića,  Augusta Cesarca te da su ustanici Eugena Kvaternika imali isti pozdrav. Mirko Vidović navodi da je korišten još u doba Ilira (Iliri su vladali Rimskim Carstvom više od 200 godine, o. a. b.) i slično, ali je nesporno da to nasljeđe naše prošlosti pa tako i u vrijeme vojnih napora za svoju državnu nezavisnost Ban Josip Jelačić kad je postrojio Hrvatsku vojsku, ustanovio je i pozdrav: „Za domovinu-spremni!“. Zrinski i Frankopani imali su malo drugačiju verziju koja je glasila:“ Za domovinu-spremni i umrit!“. Fran Krsto Frankopan upravo u svojoj pjesmarici, Gartlic za vrime kratit, spjeva i o tome. Velika je šteta što nije pronađen nego jedan dio toga rukopisa, ne u poetskom značenju već upravo u povijesnom, ali i u tome se vidi pojam riječi težnje za svojom domovinom.Opera Nikola Šubić Zrinski ima upečatljiv refrem , U boj!, U boj! Za dom! Za dom! Ovo glazbeno scensko djelo Ivana pl. Zajca sigurno je najpoznatije u svijetu i izvodilo se u najeminentnijim opernim domovima.

http://www.hazud.hr/posveceno-hrvatskim-braniteljima-glazbom-i-rjecju-za-dom-kroz-povijest/

Danas kada je svima jasno da je komunizam počinio DEMOCID nad hrvatskim narodom nakon završetka II svjetskog rata, pokušava se posljednjim trzajima obnoviti , „Projekt Sovjetske Hrvatske“ pa je  povijesno nasljeđe jednog naroda postalo predmet spora.

Ova prvostupanjska presuda Prekršajnog suda u Zagrebu nije ništa drugo nego jasan dokaz da jugomarksisti vode i dalje boj protiv nezavisnosti hrvatske države i njenog povijesnog kontinuiteta. Ovdje se dakle, Hrvatima po tko zna koji put, uskraćuje pravo na ponos i državotvornu povijest, umjesto da se sudski postupak vodi protiv vođa rata nakon što smo donijeli plebiscitarnu odluku da budemo nezavisni i slobodni.

To što je pozdrav korišten i za vrijeme NDH-e nije od utjecaja na njegov povijesni kontinuitet i nasljeđe. Što je onda nego glupost kada sud za predmet spora uzima povijesno nasljeđe, a svaka krivnja jest i mora biti individualna?!

NDH-a ma kakva je bila da bila, dio je povijesti hrvatskog naroda, priznalo ju je više od dvadeset zemalja, među inim i daleki Taiwan, primljena je u Ligu Naroda tj. današnji UN i ino.

Druga je stvar što u datim međunarodnim okolnostima nije bilo nikakve šanse da opstane. No, nitko ne govori da ni jednom njenom dužnosniku nije međunarodno pravno nikada suđeno ili recimo da je Pavelić bio svjestan da gubi rat, no sa Staljinom nije htio ni kad je Koruška bila od Crvene armije okupirana pa Bleiburg ima i dozu političke trgovine sigurno,  a posebice da je donio ispravnu odluku da Zagreb ne smije biti posljednje uporište. Sjetite se kako je završio Berlin, i nitko ne govori o tome da je odbrusio Luburiću i njegovoj kliki da njemu ne treba novo Krbavsko polje. Siguran sam da bi tako i bilo. Uskoro će svjetlo dana ugledati nove činjenice o poslijeratnom stradanju Hrvata i drugih naroda koji nisu prihvatili komunizam od strane tkz. antifašista, a za one koji žele saznati više preporučam i knjigu, “Dvadeset sedmo slovo”, Pave Tonkovića.

Kako će ti sveznalci objasniti da je naša himna ista sada i u vrijeme NDH-e!? Jesmo li onda sljednici i tog vremena ili nismo?!

Takvi prerogarativi koji uskraćuju nezavisnost u kontinuitetu naše povijesti mogući su samo kod nas. Zato nam valja dignuti glas, a ne ruke, protiv ičijeg „prava“ da primjenom osuđenog načela, TORQUERE LEGES, ocrnjuju čast i dostojanstvo hrvatske nacije koja je izašla pobjednikom nad jugomarksistima, njihovim pomagačima i simpatizerima, pobjedom u Domovinskom ratu.

Pogledajmo tko je i realno sudionik Joeovog narodnog pozdrava, prvotno organizator utakmice potom osoba koja je njemu dala mikrofon, pa osoba koja se brine o razglasu, osoba koja je odgovorna za kamere, osoba koja je odgovorna za sigurnost i napose gledateljstvo. Tko je od njih bio predmetom sudskog postupka? Nitko. Postavlja se pitanje smije li pravo djelovati selektivno i parcijalno. Jasno je da ne. Osnovno obilježje prava jest njegovo djelovanje erga omnes ( među svima).

Gdje je u donijetoj presudi specijalna i generalna prevencija kada ona kao takva ne ostvaruje pravdu, mir, sigurnost, slobodu i druge društvene vrijednosti?

Što je onda takova presuda nego politikanstvo  i opravdanje za počinjeni Democid i Genocid nakon 1945. godine. Radi se o tipičnom ispiranju mozga naivnih i neupućenih od strane afabulatora i klevetnika. Primjerice nitko Italiji nije zamjerio tandem Mazzini – Garibaldi, uostalom na njihovim slikopisima i slikoglasima svakodnevno čujemo poklič, tutti pronti!

Naš Hrvatski  Državni Sabor ( veoma mi je drago da su mnogi, a posebice prof. d. S. Matković oprali I. Beškera i ostale „bešteke“ o. a. b.) danas ima nekoliko psihijatara i možemo slobodno kazati kada agnostici i ateisti svakodnevno komuniciraju s Firerom i drugima da će odista imati posla.

Ma ljudi božji, čemu benaviti, valja samo zahtijevati da se otvori vladavina istine kako bi se zaustavile ideološke ludorije pokornih sluga propalog jugomarksizma.

Ukoliko Visoki prekršajni sud ne shvaća da povijesno nasljeđe ne može biti krivnja pojedinca, sam će si zadati „hara-kiri“ udarac, danas ili sutra svejedno, na pravedan Sud povijesti ne će moći utjecati.

Ante Baraba Miš

U Pagliuchu, 15. siječnja 2016. godine.