„Jedan otac vrijedi kao stotinu učitelja!“ (Georger Herbert)
Pavo Milić svoju kćer nije vidio dugi niz godina, a umro bi za to da ju vidi, da joj pomiluje obraze, da ju zagrli……
19.ožujka obilježava se SVJETSKI DAN OČEVA. Taj dan vezuje se i za Katoličku crkvu i blagdan svetoga Josipa premda se u nekim državama obilježava drugog datuma.
Očevi u obitelji
Nekako je već uobičajeno da se kao stup obitelji, kao značaj u odgoju djece uvijek više spominjala majka. Očevi su bili oni koji su privrjeđivali, odlazili na rad, brinuli se financijski o obitelji. Zato ne čudi što su za starih vremena očevi bili manje prisutni u životima djece, naročito oni koji su godinama radili izvan Hrvatske, ili su pak bili zaposleni kao pomorci.
Uključenost oca u odgoj djeteta (naročito u ranoj dobi djeteta), očeva dostupnost djetetu, odgovornost i kvaliteta očeve uključenosti u odgoj djeteta, ima važan utjecaj na razvoj djeteta u smislu pozitivnoga utjecaja na djetetov kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj koji se očituje s različitim učincima u različitim stadijima djeteta.
Značaj očeva u odgoju djeteta
Postoji podjednako snažna privrženost između očeva i djece, baš kao i između majki i djece. Dapače, ponekad su djeca veće maze svojih očeva nego li majki, to zato jer je majka kroz dan najčešće puno više uz djecu, čvršće ih i strožije odgaja pa se djeca često utječu očevima, jer oni u trenucima kada su sa djecom, više su raspoloženi za igru, češće se igraju, nisu tako strogi kao majke.
Uloga očeva u razvoju djece povezana je sa manje problema u ponašanju djeteta, većom socijabilnošću i boljom kvalitetom vrščnjačkih odnosa, tvrde stručnjaci. Djeca kojoj u razvoju nedostaje jedan roditelj kroz kasniji period odrastanja ispoljavaju problem nezrelosti, nesigurnosti, potrebe za dokazivanjem……..
Točnije, djete koje živi bez jednog roditelja pati ako nema priliku viđati i drugog roditelja, ali pati i roditelj kojem je to pravo uskraćeno.
Očevi imaju bitnu ulogu u razvoju osobnosti i identiteta djece. Zajednički odgoj djeteta uglavnom odlično funkcionira u stabilnim i čvrstim obiteljima, u obiteljima u kojima između roditelja ne postoje nesavladive razlike koje dovode do pucanja braka a nakon toga i službene rastave braka. U takvim situacijama roditelji često ne pronalaze zajednički jezik, pa dijete jednom od roditelja ponekad posluži i kao sredstvo ucjene. U takvim situacijama uvijek strada dijete, ali i onaj roditelj koji je uskraćen za svoja roditeljska prava.
Konvencijom o pravima djeteta i Haškom konvencijom propisana su prava djeteta, između ostalih i pravo djeteta na oba roditelja.
Države potpisnice Konvencije dužne su osigurati onom roditelju od kojeg je dijete odvojeno, da sa djetetom održava kontakt, osobne i neposredne odnose, kako bi mogao biti roditelj svojem djetetu i u onim situacijama kada otac i majka ne žive skupa.
Člankom 3. Konvencije propisano je:
- U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.
- Države stranke obvezuju se da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama djetetu osigurati zaštitu i skrb kakva je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj zakonski odgovorne.
- Države stranke osigurat će da službe i ustanove odgovorne za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da svoje djelovanje usklade sa standardima nadležnih vlasti, osobito glede pitanja sigurnosti, zdravlja te broja i stručnosti osoblja.
Člankom 9. Konvencije o pravima djeteta regulirano je pravo djeteta na OBA RODITELJA, kao i obveza Država, potpisnia Konvencija da osiguraju djetetu da ostvari redovni kontakt sa oba roditelja
- Države stranke osigurat će da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi dobrobiti djeteta. Takva odluka može biti naročito potrebna u posebnim slučajevima, kao što su zloporaba roditeljskog položaja ili zanemarivanje djeteta, ili pak kad roditelji žive odvojeno, a mora se donijeti odluka o mjestu djetetova prebivališta.
- U svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavkom 1. ovog članka, svim zainteresiranim stranama mora se omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje.
- Državne stranke poštivat će pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da redovito održava osobne i neposredne odnose s oba roditelja ako se time ne ugrožava njegova dobrobit.
- Ako je odvajanje posljedica bilo kojega postupka što ga je pokrenula država stranka, primjerice pritvora, zatvora, progona, izručenja ili smrti jednog ili oba roditelja (uključujući i smrt koja je uslijedila iz bilo kojega razloga dok je osoba pod nadzorom države), država stranka će na podnesen zahtjev pružiti roditeljima, djetetu ili, ako je potrebno, drugom članu obitelji, potrebne obavijesti o boravištu odsutnog člana(ova) obitelji, osim kad bi pružanje takve obavijesti moglo štetiti dobrobiti djeteta. Države stranke osigurat će nadalje da podnošenje takvog zahtjeva samo po sebi nema štetne posljedice po zainteresiranu osobu ili osobe
Republika Hrvatska hrvatskim očevima uskraćuje njihova očinska prava, ili je nezainteresirana u pružanju pomoći
Na žalost, postoji niz situacija u stvarnosti u kojima su očevi zakinuti za svoja prava. Pisali smo već o Slavenu Rukavini koji se čak i javno borio za prava svojeg djeteta, kao i za pravo na život sa svojim djetetom.

I Pavo Milić bori se svakodnevno, već dugi niz godina na pravo da sa svojim djetetom provodi vrijeme. Njegovu kćerku odvela je majka u Njemačku, davne 2005. godine, iako Pavo Milić ima pravomoćnu presudu u svoju korist njemu su roditeljska prava uskraćena, baš kao i njegovom djetetu pravo na oca.
U slučaju Pave Milića grubo se krši Konvencija o pravu djeteta, ali i druge Konvencije i Deklaracije, a ponajviše se krši ono moralno i ljudsko pravo jednoga oca da uživa u rastu, odgoju, osmijehu svojeg djeteta. Godine prolaze a rješenja nema. Zakazale su stručne službe, zakazale su „institucije koje rade svoj posao“, generalni konzulat RH u Njemačkoj koji je izdao putovnicu za dijete bez suglasnosti drugog roditelja, i mnogo što drugo. Za propuste nitko ne odgovara, a izgubljeno djetinjstvo, izgubljeno vrijeme za jednog oca i jedno dijete više nitko nikada neće moći vratiti, kao ni popraviti načinjenu štetu.
Pavo Milić uzaludno pokušava ukazati institucijama RH da je presuda općinskog suda u Erkelenzu bez njegovog znanja, bez njegove nazočnosti, što je protuzakonito, stoga je zamolio nadležne institucije da od Suda u Erkelenzu službenim putem zatraže dokaz o uredno izvršenoj dostavi, da su ga obavijestili o sporu-tužbi koju je protiv njega pokrenula bivša supruga, ali nitko ne reagira, nitko ne želi ništa poduzeti a svi znaju da je sud u Erkelenzu prekršio zakon, i da je sve učinjeno na štetu djeteta.
Sve teorije u praksi padaju u vodi ako se ne primjenjuju i ne postupa se u skladu sa onim na kojem području se primjenjuju. Djeca nisu igračke, to bi morale znati hrvatske institucije, ali i majke i očevi koji ih otimanjem žele maknuti od onog drugog oca. Ako jedan od bivših parova iz nekog razloga više ne voli oca ili majku svojeg djeteta, ne znači da dijete ne smije voljeti svojeg oca ili majku koji ne žive sa njime. Upravo pružanjem prilike djetetu da voli oboje roditelja, majka ili otac koji žive sa djetetom imati će priliku doživjeti više poštovanja, više ljubavi, više odanosti od djeteta, zato jer dijete ima slobodu izbora.
Pavo Milić svoju kćer nije vidio dugi niz godina, a umro bi za to da ju vidi, da joj pomiluje obraze, da ju zagrli……
Radi ljubavi prema svojem djetetu, radi pokušaja buđenja empatije u krutim državnim institucijama, Pavo Milić štrajkao je glađu, prosvjedovao puno puta pred nadležnim insititucijama u Hrvatskoj, hodočastio u brojna svetišta, pisao svim institucijama, uključujući i u Ured predsjednice, uzalud…….. Djetinjstvo prolazi, i kćerkica Pave Milića više nije mala beba, prerasla je u djevojčicu, pa u djevojku, a on je i dalje uskraćen za svoje očinstvo.
Borit će se za svoje dijete do smrti, kaže Pavo, ali se nužno nameće pitanje, zašto se Milić mora boriti? Zašto njegovo očinstvo ne bi bilo ispunjeno radošću kao i onog dana kada se njegovo dijete rodilo u ljubavi?
Mnogi su mu zagorčali život i uskratili mu radost očinstva, nepotrebno, ponajviše odgovorost snose i same državne institucije koje su hladno neosjetljive na potrebe onih roditelja koji na žalost, bez pomoći institucija ne mogu ostvariti svoje pravo na očinstvo ili majčinstvo, pravo na kontakt sa svojim djetetom.
Kada bi se gospodin Milić sam odlučio na neke poteze, i prisilno pokušao kontaktirati sa svojim djetetom, tada bi protiv njega ista ta država poduzela mjere kako bi on snosio zakonske posljedice, a kada mu treba pružiti zakonsku zaštitu i omogućiti provedbu pravomoćne presude da provodi vrijeme sa svojim djetetom, omogućiti mu kontakt sa djetetom i radost očinstva, službe i institucije u Republici Hrvatskoj potpuno su zakazale. Zato se ne može pisati o Svjetskom danu očeva kao o još jednom prazniku koji se obilježava prigodnim događajima i obilježjima, već je nužno pisati upravo o povredama prava očeva kojima je upravo Država svojom nebrigom i nesuradnjom uskratila pravo na roditeljstvo, pravo na očinstvo.
Danas je Sveti Josip, zaštitnik naše Domovine, zaštitnik hrvatskih obitelji.
Bilo bi doista lijepo, kada bi hrvatske institucije u čijim je rukama odluka o pravu na očinstvo Pave Milića, da konačno omoguće tom čovjeku, nakon niza godina, da Uskrs provede sa svojim djetetom.