U ovoj našoj suludoj sadašnjosti koju živimo evidentne su brojne nelogičnosti.  Mijenjaju se propisi, zakoni, strategije i filozofije, čak i način ponašanja, samo ljudi više manje ostaju jednaki.

Ima onih  dobrih, koji su nesebični i u svojem ponašanju paze da ne povrijede ljude oko sebe. Ima onih koji vole dijeliti, više dobro  a manje zlo, a  ima i onih koji u jednom jedinom trenutku promijene stranu ukoliko uoče opasnost  koja im se približava.

U ove nabrojane može svrstati i one  koji u starom dobrom Judinom stilu – izdaju svoje suradnike čim im se ukaže prilika i  čim osjete da moraju čuvati svoju kožu.  

Fiolić, Čobanković,  Ježić, Žužić – pokajnici koji su se raspričali u uskočkim prostorijama uvaljujući svoje dojučerašnje suradnike, s kojima su skupa jeli iz iste zdjele, i kojima su „držali ljestve“ iskoristili su novi uskočki zakon koji pokajnicima omogućuje da prokažu suradnike, a oni pri tom dobiju znatno blaže ili gotovo neznatne kazne. Novi kazneni zakon  omogućuje priznanje kaznenog djela  kojim se stječu brojne beneficije.

„Priznaj pa ćemo te pustiti na miru“ – moto je te nove odredbe  Kaznenog zakona koji mnogi rado prihvaćaju već iz razloga da izbjegnu dugotrajno mrcvarenje pred sudovima,  teške istrage, visoke financijske troškove. Puno je lakše priznati krivnju i biti tolerantno kažnjen,  nego tjerati pravdu do kraja, jer oni koji priznaju kazneno djelo pred Uskokom čak su više privilegirani od onih koji uopće nisu krivi i ne žele priznati ono što im se stavlja na teret.  

Jedan od oblika suprotstavljanja  organiziranom kriminalitetu je i mogućnost koju su uvela neka od europskih zakonodavstava da pripadnik  zločinačke organizacije, koji takovu organizaciju dobro poznaje iznutra, kako po strukturi tako i po oblicima djelovanja, pred sudom ne bude u poziciji optuženog od strane ovlaštenog tužitelja, već da ovlašteni tužitelj takovu osobu samo predloži sudu za ispitivanje kao svjedoka. Za takovog svjedoka kolokvijalno se uvriježio izraz “pokajnik”. Ovaj termin prihvaćen je i od praktičara u kaznenom pravu i u Republici Hrvatskoj.

Pravu zakonsku novinu u organiziranom suprotstavljanju organiziranom kriminalitetu predstavlja uvođenje odredbe članka 176. Zakona o kaznenom postupku, za koju prije analize nalazimo potrebnim citirati je :

“DRŽAVNI ODVJETNIK REPUBLIKE HRVATSKE MOŽE RJEŠENJEM ODBACITI KAZNENU PRIJAVU ILI ODUSTATI OD KAZNENOG PROGONA OSOBE KOJA JE POSTALA PRIPADNIKOM ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE AKO JE TO, RAZMJERNO TEŽINI POČINJENIH KAZNENIH DJELA I VAŽNOSTI ISKAZA TE OSOBE, VAŽNO ZA OTKRIVANJE KAZNENIH DJELA I ČLANOVA ZLOČINAČKE ORGANI-ZACIJE.”

Ovakvom zakonskom odredbom u kaznenopravnu teoriju i praksu hrvatskog pravosuđa uvodi se i prihvaća instrument poznat u drugim zemljama razvijene demokracije za koji se kolokvijalno koristi naziv “pokajnik”.

Premda ovaj institut zahtjeva znatno širu i detaljniju normativnu razradu u mnogo smjerova, on je ipak  dostatan da se uz sve njegove manjkavosti, i kod nas kolokvijalno institut nazvan “pokajnikom”, primjenjuje.

Izvlače se tako brojni, poput Marinka  Mikulića, tajkuna  koji je duboko potonuo u svojem poslovnom carstvu a koji je svjedočio u postupku „pranja novca“  koji se sa računa poduzetnika prelijevao u blagajnu HDZ-u (mito), koji je ostao potpuno  netaknut.  Zakon bi jednako morao biti primjenjiv za sve,  kako za one koji primaju tako i za one koji daju. Tko je manje kriv u jednom odnosu podmićivanja teško je dokučiti, jer onaj koji nudi svjesno  čini kazneno djelo, a onaj koji prima stječe nepripadnu korist. 

Prema tome, kako to i kazneni zakon određuje – oboje su krivi, i ne može samo jedan odgovarati pred zakonom.  E tu je sad kvaka. Najbolje očigledno prolazi onaj koji je uhićen prvi. On ima priliku skrušeno se pokajati, ispričati svoju priču, odati jatake,  sve prokazati, i proći sa kaznom guljenja krumpira u nekom lokalnom restorančiću ili kuhinji Crvenog križa.  U takvim situacijama  postavlja se pitanje što se događa s onim posljednjim u nizu koji se nalazi na listi odstrela, a do kojeg vodi takva lančana izdaja i koji nema više priliku kajati se jer su svi prije njega već postigli dogovor?

Eh , ti koji su ulovljeni posljednji – krivi su za sve!  Oni su krivi što Ježić nije vratio 5.000.000 eur-a koji se nalaze negdje na sigurnom računu neke od njegovih tvrtki, oni su krivi što je Fiolić  u svojem podrumu skrivao umjetnička djela a što  je priznao tek kad je uhićen, oni su krivi zato što je Žužić  pokupovao  pola države u stečajnom postupku zahvaljujući zalaganju stečajnih upravitelja  Pajića i Seleca,  i za puno toga još.  Sve je kriv onaj koji je nagovorio osumnjičenog  na kazneno djelo, suradnici koji su mu pri tom pomagali, gotovo da i nisu ništa krivi, naročito ako se na vrijeme pokaju??.

U međuvremenu novac „leži“ na računu pokajnika, nitko se iz Države radi njega ne živcira, niti su pokajnici  obvezni vratiti državi ono što su nelegalno stekli. Prema njima vlada krajnja tolerancija i milost.  Sve će to narod vratiti.  Bitno je samo na vrijeme se pokajati i skrušeno izdati  bilo koga iz tog kruga.

Vrijeme je Korizme. Nekada davno, u doba kada je Isus tek počeo hodati po zemlji, postupali su farizeji  na isti način. Trgovali su i kalkulirali ljudskim životima radi vlastitih ciljeva i koristi.  Ako je osumnjičenom glava bila u torbi, odmah je prstom ili poljupcom pokazao u nekog tko je bio u blizini da bi sačuvao vlastitu kožu. 

Da razjasnimo, ne branimo ni slučajno  počinitelje kaznenih djela, pitamo se samo tko to može odvagnuti pravu količinu odgovornosti u svim tim slučajevima i koliko Zakon o oprostu i pokajnicima zapravo pomaže razotkriti kriminal i počinitelje kriminala.  Pomoću takvih zakona na žalost poduzetnici pod optužnicom i dužnici koji duguju stotine miliona kuna Ministarstvu financija i nadalje,  kupuju propale tvrtke na čijim strojevima visi paučina kako bi ponovno – u nekom novom aranžmanu dobili neki novi kredit, neki novi poticaj i subvenciju, a grijehe iz prošlosti oprati će – pokajanjem.

Da li je sve u tom zakonu ispravno, i da li je ispravno da  onaj koga uhvate prvog „opere svoje grijehe“ izdajom, pitanje je morala, o kojem bismo jako dugo mogli raspravljati.

Nesporno je da su i Marina Lovrić Merzel  i Ivo Sanader odgovorni za moralno i zakonito obavljanje svojih funkcija i dužni poštovati zakon. Nesporno je međutim,  i da ukoliko je bilo pogodovanja i mita prilikom obavljanja njihovih dužnosti,  za isto moraju odgovarati kazneno i moralno pred hrvatskim sudovima i hrvatskom narodu.  No isto tako se nameće pitanje koliko je moralno,  da počinitelji kaznenog djela koji su priznali kaznena djela, i osobe  koje  su inicirale davanje mita, dogovorali pogodovanje i stekli daleko više – budu slavljeni zbog Judinog poljupca kojim su prstom uperili na  one  koje su izdali radi spašavanja vlastite kože.

Autor; S. Penić