Medvidović „Dabo mihi factum – dabo tibi ius“ (daj mi činjenice – dat ću ti pravo!) – to temeljno načelo rimskoga prava, nije više lako povezati s radom suvremenih pretora. Moć činjenice odstupa pred snagom nekih drugih izvora moći.
Možda zato što mi nismo dovoljno sistematični, uporni i uvjerljivi u isticanju relevantnih dokaza koji trebaju premostiti provaliju koja se ispriječila između nas i pravde, ili zato što naši navodi apriorno nisu na cijeni.
Što su činjenice koje traže pretori? To su stanja stvari, svojstva, zbivanja i njihovi međusobni odnosi, čije se postojanje utvrđuje tijekom sudskog postupka, uz koje pravo veže određene pravne učinke, prije svih odluku o odgovornosti, krivnji i kazni – najmoćnijem od svih instrumenata vlasti u svekolikoj povijesti.
Činjenice su središnje mjesto, topika svake odluke u kaznenom postupku, bez obzira kako su prikupljene: zakonitim ili nezakonitim putem, pretragom osobe, doma, drugih prostorija ili pokretnih stvari, privremenim oduzimanjem predmeta, ispitivanjem okrivljenika i svjedoka, prepoznavanjem, očevidom, uzimanjem otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela, odjeće i obuće, vještačenjem, dokaza ispravom, dokaza snimkom, elektroničkim (digitalnim) dokazom, uz poštivanje ili ograničenje ustavnih prava i sloboda, koje može biti utemeljeno na supsidijarnosti, razmjernosti, specificiranosti radnji, katalogu kaznenih dijela, sudskom nadzoru te iznimnom pravu vlasti suđenja da naloži i provede radnje u kratkom roku uz uvjet naknadne sudske konvalidacije.
Vlast suđenja zanimaju odlučne činjenice od čijeg utvrđenja ovisi dopuštenost vođenja kaznenog postupka (primjerice: agresivni rat protiv Hrvatske započeo je 17. kolovoza 1990. objavom preko Radio Knina; završen je Sporazumom o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije od 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu u izvorniku na hrvatskom i srpskom jeziku; vojnoredarstvena akcija Oluja 1995. provedena je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njezinu teritorijalnu cjelovitost).
Činjenice se dijele na: notorne činjenice koje su općepoznate pa ih ne treba dokazivati (primjerice: svaka država ima pravo na obranu, ima dužnost da se brani i snosi odgovornost ako propusti poduzeti mjere nužne obrane; Vinkovci, Županja, Slavonski Brod, Virovitica, Ilok, Vukovar, Gospić, Zadar, Knin i Dubrovnik, hrvatski su gradovi); činjenice presumpcije za koje se unaprijed uzima da postoje i to: prirodne presumpcije (primjerice: presumpcija ubrojivosti), pravne presumpcije, (primjerice presumpcija okrivljenikove nedužnosti kao presumpcija procesnog prava i presumpcija čestitosti kao presumpcija materijalnoga kaznenog prava).
Ovisno o tome je li njihovo obaranje dopušteno razlikujemo oborive presumpcije (p. iuris tantum) i neoborive presumpcije (p. iuris et de iure).
Za razliku od ovih činjenica na koje se izravno vežu pravne posljedice, postoje manje pouzdane – posredne činjenice ili indicije iz kojih se logičkim zaključivanjem dolazi do potvrde o postojanju izravnih dokaza.
Po kriteriju postojanja a poglavito po kriteriju njihova mjesta i uloge u dokaznom lancu, činjenice mogu biti bitne i nebitne, dvojbene i nedvojbene.
Još veće značenje u postupku utvrđivanja činjenica ima tzv. causalni neksus, kao crta koja povezuje činjenice utvrđene pred sudom, koja tvori odlučnu uzročno posljedičnu vezu između neke radnje i posljedice.
Sve činjenice i njihove poveznice u kaznenom postupku utvrđuje sud, uz aktivno sudjelovanje stranaka (tužitelj i okrivljenik), branitelj okrivljenika, punomoćnik oštećenika te vještak – čija je uloga da se pravilno utvrde važne činjenice i njihov međusobni odnos, te da se ne pomiješa njihov rang i značaj. Svaki propust u pravilnom utvrđenju i klasifikaciji činjenica ima dalekosežne pravne i životne posljedice, budući da slika osuđenika u kaznenom postupku često puta postaje sudbinom njegove okoline. Zbog toga se u pojedinim slučajevima uvodi institucija umješača ili prijatelja suda koju treba razborito koristiti u prikupljanju i prezentaciji oslobađajućih dokaza.
Naša molitva suprotiva tirjanstvu traži isticanje notornih činjenica te prirodnih i neoborivih pravnih presumpcija, s ciljem da se sačuva nepomućenost odlučnih oslobađajućih činjenica, tako da se uvijek mogu prepoznati razlike između bića, stvari i pojava, u uzroku njihova postanka, u njihovim pojavnim oblicima i njihovom međusobnom odnosu, da se djela naše obrane uvijek opisuju istinitim riječima, te da riječi obrane odnesu pobjedu nad riječima optužujućih objeda.
Rečeno je veoma važno naglasiti kako zbog propusta u utvrđenju odlučnih činjenica, zakoni koji nas štite ne bi imali slabije djelovanje nego zakoni koje nas kažnjavaju.
Odlučna je činjenica da je sloboda bitna odlika čovjeka i naroda. Veliki čovjekoljubac Euripid i danas podučava: „Naziv slobodan čovjek najdragocjenija je od svih titula: posjedovati je znači imati mnogo, čak i kada se ima malo!“ Notorna je činjenica da slobodu čovjeku nije oduzeo ni Bog a ni priroda. Nitko ne može sam, svi smo mi potrebni jedan drugome. Drugi čovjek je čovjeku najveća potreba ali, istovremeno, najveća opasnost jer može biti izvor porobljavanja.
Planetarno i povijesno lihvarski ugovori su najmoćnije sredstvo zarobljavanja i izvor sviju zala, budući su povezani s prirodnom osnovicom života, a kroz tu formu zarobljeni prividno pristaje na ropstvo.
Iza toga slijedi snižavanje moralnih i drugih vrijednosti, raslojavanje, sputavanje i instrumentaliziranje ljudi u javnom djelovanju.
Razlike između spomenutih kategorija su na crti Aristotelovog ustava atenskog i Solonova učenja da je demokracija sazdana na tri protege:
– gospodarskoj, zabrani dužničkog ropstva kao zadnjeg međaša slobode;
– moralno-političkoj, obvezi javnog zauzimanja za opće dobro kao odgovornosti prema obznani višega zakona;
– pravnoj, obvezi poštivanja odluke porotnog suda – referenduma na reprezentativnom uzorku, kao dokaza političke korektnosti i lojalnosti prema demokratskom ustroju zemlje.
Po tom učenju koje je postalo opće mjesto ugovora naroda i demokratske države:
– da ne dođe do dužničkog ropstva, država je dužna srediti svoje gospodarstvo i štititi, a za slučaj potrebe otkupiti, slobodu svojih građana, jednako kao što su građani dužni boriti se i izboriti za slobodu svoje države;
– radi moralne čistoće i političke stabilnosti u državi se provodi načelo da onaj tko izbjegava obvezu javnog zauzimanja za opće dobro ne zaslužuje status građanina;
– radi pravne sigurnosti država osigurava da je odluka suda – poglavito referenduma kojeg je podržalo 95% građana, obvezna za sve.
Onaj tko tu odluku ne poštuje, može birati: ili odlazak u drugu državu u kojoj se ta odluka ne primjenjuje, ili prezren živjeti u samoizolaciji i sramoti ili slijediti dramatično poznati Sokratov izbor.