Lijepa naša sve je ljepša tranzicijskoj eliti i sve manje lijepa svekolikom hrvatskom puku. No, ta ljepota tranzicijskih orgija ni za elitu ne može trajati vječno. Uski udbaški krug hrvatske vlasti iz 1990. širio se, širio – i pojeo sam sebe! Bez ikakvih stvarnih potreba zaposlena je golema administracija po kriterijima stranačke podobnosti i „rodjačkih“ veza. Stvorila se preširoka neproizvodna, parazitska baza koju više nije moguće prehraniti. Nakon dva desetljeća bujanja administracije ostalo je svega 200.000 proizvodnih radnika u Hrvatskoj. Milijunska, nepregledna vojska skupe i jalove birokracije progutala je resurse. Posljednji čavao u lijesu naše nove države čini preživljavanje 1.130.000 umirovljenika i 400.000 nezaposlenih. Umiruća Lijepa naša održava se do daljnjega u šok sobi, priključena na svjetske kreditne aparate.

Pacijenta priključenog na aparat uglavnom „isključuju“, ali neki ipak prežive. Schumacher se probudio iz teške kome – možda može i Hrvatska! Treba zadovoljiti jedan, jedini uvjet. To nije ni nezaposlenost, ni kriminal i korupcija, niti silna zaduženost države – nego korjenita reforma gore spomenute tranzicijske elite.

VELIKA REFORMA

Reforma, imperativ opstanka Hrvatske, mora se provesti na dva plana, na materijalnom (tehničkom)  i moralnom. Materijalni plan je računska radnja, rezanje brojeva – drastično smanjivanje goleme državne hobotnice. Bilo bi dosadno detaljno nabrajati njezine krakove, zato se zadovoljimo djelomičnim, nepotpunim, ali zastrašujućim podacima: 21 županija, 127 gradova, 429 općina, prevelik Hrvatski sabor, previše ministarstava, 143 suda (županijski, općinski, prekršajni) i trgovački sudovi, 33 općinska državna odvjetništva, 44 agencije, komore, registri, instituti, zavodi, fondovi …

556 gradova i općina nevjerojatan su balast za hrvatsko gospodarstvo. Svaki grad ili općina može funkcionirati kao zasebna država, jer ima sve potrebne elemente (osim svoje vojske). Tu je uz veliki broj redovnih činovnika, mnoštvo plaćenih savjetnika, zamjenika, pomoćnika, plaćenih vijećnika…  21 županija nema baš nikakvu funkciju osim raspodjele novca. 44 agencije, u većini nepotrebne, interesantne su samo kao baze za uhljebljenje zaslužnih članova elite. Agencije su grandiozne tvorevine po broju i po visokim primanjima. Lijep primjer je Hrvatski registar brodova koji ima čak 95 zaposlenih na čije se plaće mjesečno troši 25 milijuna kuna. Nitko ne zna, zašto toliki broj? Prosječne plaće su im oko 13.000 kuna. Hrvatska gospodarska komora (mnoge razvijene zemlje nemaju takve komore) ima 600 zaposlenika i troši, troši… Učinak problematičan ili nikakav! Državne agencije, zavodi, instituti, fondovi… lani su potrošili ukupno 67,3 milijarda kuna.

Tehnička reforma (materijalna) provediva je u kratkom roku. S obzirom na to da smo u EU možemo lako preslikati učinkovit sustav neke razvijene države i riješiti se spomenutih astronomskih brojeva u našem jalovom ustroju. Ukidanjem nepotrebnih krakova državne hobotnice drastično se smanjuje broj političara i njihovih satelita. Počnimo s ukidanjem zaista nepotrebne 21 županije, a 556 lokalnih jedinica svedimo na realnih 150. Hrvatski sabor od 100 zastupnika dovoljan je za malu Hrvatsku. Desetak agencija umjesto 44, dovoljno je…I tako dalje!

Reforma na moralnom planu znatno je teža od one tehničke. To je rezanje grana na kojima sjedi vlast, a potrebna je politička volja te iste vlasti za provedbu. Volje nema, a svako smanjivanje hobotnice ili promjena ustroja – tabu je tema vladajućih koji panično skrivaju bacanje milijarda u bure bez dna. Postoji strah tisuća „prekobrojnih“ političkih parazita da bi se morali zaposliti i početi nešto raditi. Mnogi od njih to nisu činili nikada u životu. Zbog toga je realizacija korjenite reforme moguća samo uz upornu građansku neposlušnost – uz snažnu i beskompromisnu pobunu svekolikog puka.

Reforma nije samo puko smanjivanje broja parazitskog sloja političara nego i teški zaokret u razmišljanju. Boljitak Hrvatske i njenih građana mora postati cilj vlasti, što je potpuna razlika od dosadašnjih postavki. Od 1990. do danas, spiritus movens (duhovni pokretač, začetnik akcije) hrvatskih političara – osobno je bogaćenje i zaštita nezakonito stečene imovine. U vrijeme Domovinskog rata čuli smo vatrene govore političara s govornica i njihovo busanje u hrvatska prsa – ali daleko od bojišnica. Dok su dragovoljci i branitelji stvarali Hrvatsku, veliki Hrvati s govornica postali su veliki tajkuni! Domoljublje i briga za puk ili državu u drugom su planu, jedini cilj bio je bogaćenje i osiguranje lagodnog života svojim potomcima.

ZAOKRET U RAZMIŠLJANJU

Zaokret u razmišljanju novog ustroja političara (nakon reforme!) najteži je u segmentu umreženosti politike i korupcije i kriminala. Za razbijanje te čvrsto upletene mreže potrebna je ne samo politička volja – nego i vrijeme. Korupciju (i kriminal kao sastavni dio!) kao dugotrajnu rak ranu društva detektirao je početkom šesnaestog stoljeća Niccolo Machiavelli. Smatrao je da se korupcija može iskorijeniti tek biološkom eliminacijom (prirodnim izumiranjem), korupcijom zaražene generacije. S obzirom na to da je korupcija u Hrvatskoj utkana u sve niti društva – ne piše nam se dobro!

Novi ustroj države po uzoru na razvijene zemlje, sasvim sigurno može riješiti problem nezaposlenosti, pa i silne zaduženosti države. A nadajmo se da Machiavelli nije bio u pravu, te da reforma može riješiti i problem korupcije. Povijest, učiteljica života, daje nam mnoštvo dobrih primjera. Dovoljan je pregled dokumentarnih filmova o porušenim gradovima Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Digli su se iz pepela.

Ostaje pitanje možemo li očekivati korjenitu reformu, odnosno novu vlast s racionalnim parametrima, kao jedinu mogućnost opstojnosti Hrvatske? Uz perspektivu obilježenu imenima Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka – teško ili nikako!

Velika je vjerojatnost da se moramo okrenuti spomenutoj, upornoj građanskoj neposlušnosti. Ili nekoj drugoj soluciji!

Anno Domini MMXIV./XXI.