Autor:  književnik i pjesnik Mile Pešorda

Da sve naše zatru u nepostojanje, u svijet bez nade i gorućega srca, “osloboditelji” su pretvorili u bezimena grobišta i desetljetna mučilišta predivnu jednu zemlju ljudske povijesti prepunu, u muk otjerali pjesmu narodnu od Dakse i Radimlje do Lanišća i Jazovke. U nastavku su takove prakse satrli i zauzeli Srebrenicu, a ponovo zaokružuju i Dubrovnik, uvjereni da su u tomu Rimu hrvatskomu posijali sjeme svoje pustoši.

Noževi ništitelja naših, poput onih koji su oduzeli život hrvatskomu svećeniku i mučeniku don Miroslavu Bulešiću, koji su u stotinama tisuća hrvatskih domova ostavili svoj vampirski trag, udaraju na naša srca ništa manje okrutno. Ako ne osjećamo strašnu bol, možda smo već mrtvi ne doživjevši slavu slobode hrvatske.

            Naša je patnja davno započela, s onom povijestnom veličinom koja znamenuje horoatski hod iz dubljine vremenâ, tamo negdje gdje Hrvatistan i Bogostan sudbinski supostoje u jednom i ostavljaju trag života urezan u tanaisku ploču, tu pismoslavnu postaju hrvatskoga zemaljskoga puta kroz tisućljeća, u ploču otisak koje bi postavljen, sa svibanjskom obnovom državnosti, u franjevačkomu samostanu u zagrebačkoj Dubravi. Naspram bijesa zatornikâ, mržnje zavidnikâ, i servilnosti izdajica, valjalo je ovjekovječiti duhovnu postojanost domovnika, da očuvano bude, unatoč rušenjima svega vidljivoga i živoga, bar sjeme, bar ime, pleter i pismo.

            Cijela je nacija, i u najzabitijem kutku domovine, živjela spomen na glavosijek zrinsko-frankopanski 30. travnja 1671. i ta je patnja zbog pogubljenja domovnika kao izdajica pomogla oblikovati onaj Put koji je, na svršetku drugoga tisućljeća, prosvijetlio narod pri izboru “bana” i sata za život Croatiae. Klevetnička kampanja ubojica i pisaca “austrijskih” onodobnih protiv junaka i mučenika hrvatskih, čak i protiv plemenite Katarine Zrinski, učinila je tu neizmjernu pučku patnju molitveno odpornom na sirenski zov vladara lokalnih i globalnih, uvijek spremnih žrtvovati vječnost i ljudi i zemalja lijepih naših za kratkoročnost vlastitih pohlepa i probitaka. Nastavljena je naša patnja nakon onih junačkih desetljeća prije pada Bosne a zatim, dvadesetak godina kasnije, i Hercegovine pod osmanlijsko robstvo, patnja i vjernost prekrivene crnim rubcima, sabrane u molitvenicima i brevijarima.

            Veličina malenosti, temeljno ustajanje u samosvijest, u postojanje, izvan zakona fizičke egzistencije, usidreno jedino u bit ljudskoga novoga čovječanstva, iznutra zagrljena suosjećajnošću, oblikovalo je duhovnu povijest našu u preobrazbi neodređena bola u radost Pisma, u rimskomu putu hrvatskoga glagola blagoslovljena stećcima i crkvicama, kristovskom nadom, koju svijetom pronose takovi značajevi kakovima su naš veli Delmata sv. Jeronim, krstjanin Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji nam, kroz vrevu stećaka, kroz prostor i vrijeme, daruje ne samo osjećaj slobode i nepokornosti već i MISAL, knjigu i znak, te isusovac i čudesni pismoznanac s Paga Bartol Kašić, čiju Hrvatsku Bibliju narod nosi u memoriji svojoj kroz stoljeća iako su je moćnici zemaljski učinili nedostupnom pučanstvu željnom umivati se, biti, na tomu izvoru.

            Na tomu je izvoru smisla i ljepote kripljen, mladi naš svećenik Sluga Božji don Miroslav Bulešić (Svetivinčenat, 13. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.) izlazio u istarski misni dan s Riječju u susret djetetu i Čovjeku, u posvećenu zemlju povelja i Gospinih plačeva. Da i njemu i cijelomu narodu oduzmu tu radost izvora i ugodna razgovora u sjeni hrastova, maslina i ladonja, okrutno su komunisti umorili svećenika Bulešića prije šezdeset ljeta, “noževima izboli u župnom dvoru u Lanišću, za vrijeme krizme”. Ali ni onda, kao ni danas, ovi ubijači ništa nisu radili bez jasnoga cilja: planski su , u proljeće 1947., tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama, udaljavanje Crkve iz javnog života, čemu se je svećenik Bulešić odlučno suprotstavio. Za vrijeme je rata, u svomu dnevniku, napisao da želi “umrijeti za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika”, a mučeništvo mu se i slava spasenja dogodiše pod “oslobođenjem”. Da sve naše zatru u nepostojanje, u svijet bez nade i gorućega srca, “osloboditelji” su pretvorili u bezimena grobišta i desetljetna mučilišta predivnu jednu zemlju ljudske povijesti prepunu, u muk otjerali pjesmu narodnu od Dakse i Radimlje do Lanišća i Jazovke. U nastavku su takove prakse satrli i zauzeli Srebrenicu, a ponovo zaokružuju i Dubrovnik, uvjereni da su u tomu Rimu hrvatskomu posijali sjeme svoje pustoši.

           Izdržao je ovaj narod stoljetni projekt  i s t r a g e, kao što sada pokazuje snage odpornosti naspram, zamalo pa planetarnoga, “labradorskoga” projekta protiv hrvatstva, projekta verbalnoga i strukturnoga obilježavanja i likvidiranja svega značajnoga u narodu hrvatskomu, “od stoljeća sedmog” do naših dana. Noževi ništitelja naših, poput onih koji su oduzeli život hrvatskomu svećeniku i mučeniku don Miroslavu Bulešiću, koji su u stotinama tisuća hrvatskih domova ostavili svoj vampirski trag, udaraju na naša srca ništa manje okrutno. Ako ne osjećamo strašnu bol, možda smo već mrtvi ne doživjevši slavu slobode hrvatske, ne položivši ruku prisege na svenarodno izdanje Kašićeve Biblije.

  (HS,645., Zagreb, petak,31.kolovoza 2007) &  SLOBODA,MIR MEJU NAMI str.82.