Prije nekoliko dana, stjecajem okolnosti nakon dužeg vremena, koristila sam javni prijevoz. Uz to, žureći, zaboravila sam kod kuće  mobitel.  Moram reći da mi mobitel uopće nije nedostajao.  Doista sam sa zadovoljstvom sjela u noviji model tramvaja i sa zanimanjem promatrala putnike. Čovjek zapravo nije niti svjestan za koliko je sve događaja i situacija zakinut kad se vozi vlastitim automobilom i ne susreće se sa ljudima.

Uvidjevši da u tramvaju vlada apsolutna mobitelomanija i opsjednutost surfanjem  društvenim mrežama, te da nitko nikoga uopće ne primjećuje, okrenula sam se vanjskim prizorima.

Sa zanimanjem promatrala sam kroz tramvajski prozor  poslovne prostore, zgrade,  ljude i izraz njihovih lica.  S godinama naučila sam da promatrajući im izraz lica mogu raspoznati  i njihove osjećaje i naslutiti brige koje ih opterećuju.

“Leticu za predsjednika”

Grafit na jednoj od starijih zgrada u Frankopanskoj, (očigledno još iz 2000 godine kada se Letica kandidirao za predjsjednika) „Leticu za predsjednika“ dovoljno govori sam za sebe i dokazuje u kakvoj se zapravo financijskoj bijedi nalazimo.  Kroz glavu mi prođe komentar jednog od prijatelja: „Ovaj sustav ima zadaću dovesti društvo do dna, i to srednji i niži sloj!“  Ako je suditi po statističkim brojkama  a i očiglednim pokazateljima, dno je već odavno dosegnuto,  kao da je netko taj „niži“ sloj (kako podrugljiva riječ koja je od strane bogatih  postala nekako uobičajena za najsiromašniju populaciju)  u tlo zabio visokotlačnim kompresorom.

Na Trgu bana Josipa Jelačića ema Bandićevog šatora

Na Trgu bana Josipa Jelačića, glavnom zagrebačkom trgu posloženi su štandovi sa eko-etno proizvodima.  Prodaja očigledno ide, prolaznici su se okupili oko štandova, iako ih nema u tolikom broju kao prije nekoliko godina. Ove godine nema ni legendarnog Bandićevog šatora. U prohladne dane u njega su često znali ući i promrzli prolaznici. Kratkom šetnjom zagrijali bi ruke u grijanom šatoru, dok bi poput „Djevojčice sa šibicama“ sa žudnjom promatrali ponudu suhomesnatih proizvoda čiji se miris često širio sve do poznatog restorana Kerempuh na Dolcu, a u kojem se najčešće okupljaju suci Županijskog suda.

Tko zna što je razlog da ove godine šatora nema?  Je li prijašnjih godina možda nekome  pogodovano, pa je vlasnik šatora imao mogućnost postaviti isti  na reprezentativnom mjestu za nižu cijenu, a ove godine tog pogodovanja nema,  ili su se pak uvjeti postavljanja šatora u bitnom promijenili?

Spomen narodnom heroju Jugoslavije

Par metara od skretanja iz Draškovićeve u Vlašku, na zgradi spomen ploča; „Ovdje je pao drug Josip Preskar,  vođa udarnih grupa SKOJ-a u Zagrebu, poginuo u uličnoj borbi protiv ustaških agenata 1943. godine.“  Wikipedija objašnjava da je Josip Preskar za svoje zasluge tijekom rata nagrađen ukazom Prezidija Narodne skupštine FNRJ, 20. prosinca 1951., i proglašen za narodnog heroja Jugoslavije.  Njegovo je ime od 1958. godine nosio dječji vrtić „Josip Preskar“ na Pešćenici, koji je početkom 1990-ih preimenovan u „Cvrčak“, a spomen ploča stoji i danas. Jugoslavija i Partija očigledno su vodili brigu o svojim herojima. Suprotno tome, brojnim herojima iz Domovinskog rata još se ne zna niti mjesto na kojem su izgubili život, a dok oni živi čame po hrvatskim zatvorima (Glina-Veljko Marić).

Malo dalje, također u Vlaškoj,  na Dioninoj trgovini  još uvijek stoji natpis „Prvi maj radnicima a ne partijama!“.

Ostaci povijest i surova sadašnjost

U trenu se miješa povijest i sadašnjost. Pogled sa spomen ploča iz davne 1941 godine skreće na displej u tramvaju  i na obližnjim tramvajskim stanicama. Tu je Zagreb odmakao od prošlosti, baš kao i sa modernim javnim wc-ima milijunskog troška i sa primjenom  PUSH vodokotlića  koji su  svojevremno bila prava medijska atrakcija.

Na svakoj tramvajskoj stanici postavljeni su displeji na kojima se može pročitati raspored vožnje tramvaja, što u bitnom olakšava iščekivanje. S lijeve i desne strane Maksimirske ulice u funkciji su  malobrojni poslovni prostori, mahom pekarnice.  Tu i tamo monotoniju razbije po koji salon vjenčanica, dok su ostalo second hand trgovine u kojima se po 10 kn ili nešto malo skuplje može pronaći polovna odjeća ili stare, rabljene knjige.  Uredi za otkup zlata koji su se gotovo na svakom koraku otvarali posljednje tri godine nisu više aktualni. U valu naleta prodaje obiteljskog blaga, gotovo sva zaliha zlata i srebra umah je prodana. Kilogrami i kilogrami srebra i zlata izveženi su iz zemlje nakon što su  otkupljeni  od građana.

Propast zagrebačkih obrtnika

Na križanju Maksimirske i Bukovačke gotovo  sve zgrade su moderne. Jedino još  izgravirani  natpis u kamenu „Poplunar Konsatinović Pero“podsjeća da su nekad obrtnici i stara zanimanja imali svoja mjesta pod suncem.   Poplunar je  izađivao poplune i  jastuke od čistog, pravog pamuka i perja po narudžbama. S druge strane Maksimirske prema Kvaternikovom trgu svoju radnju imao je i drvotokar, njegov obrt ugašen je sad već davne 2001. godine. O njegovom postojanju na žalost ne svjedoči niti jedna jedina fotografija. Stariji  Zagrepčani još uvijek se sjećaju da se u toj trgovini moglo naći puno korisnih potrepština za kućanstvo izrađenih od drva, a i raznih poklona.

Dubravica i Pan-pek dobro posluju

Glavne ulice Zagreba uglavnom su osvojile pekarnice Dubravica i Pan-pek.  Nekad se od Dolca pa do Dubrave moglo sjesti u buregdžinice i  pojesti vrući, mirišljavi burek od sira ili od mesa,dok se danas  u pekarnice može svratiti po sendvič, pecivo, hrenovke u pecivu  ili  po burek a odabrano pojesti  usput, hodajući, onako „s nogu“.

Baš kad sa pritajenim smješkom pomislim „kak je Bandić ipak napravil posel“,  prolazim pored opustjelog i zapuštenog Dinamovog stadiona. Okrećem glavu prema Zoološkom vrtu i razmišljam kako je u njemu ipak napravljeno puno više reda kroz sve ove godine, životinje su dobro zaštićene.   Čovjek na žalost nije. Na uglu svake ulice vidljiv je kontejner u koji prečesto zaviruju socijalno ugroženi  prekomjerno osiromašeni građani.

Poligon za pse u Ravnicama

U Ravnicama – preko puta Kraša izgrađen je i poligon za pse gdje psi  mogu rekreirati i vježbati, a vlasnici ih mogu učiti poslušnosti. Doista dobra ideja.

S polja poljoprivrednog fakulteta smiješi se pokoji suncokret, ostala polja su trenutno prazna iako u rano proljeće su prepuni zasađenih kultura na kojima studenti agronomije usavršavaju struku. Na žalost, rijetki u nastavku imaju priliku iskoristiti svoje znanje i praktično.

Moderna tehnologija i usamljenost koju stvara među ljudima

Ovo dnevno putovanje završi s laganom nostalgijom na vremena kada nije bilo toliko grča, žurbe, vezanosti uz modernu tehnologiju, mobitele, internet, prijevozna sredstva i kada se  ipak opuštenije  moglo sjesti  na ćevape, ražnjiće, razgovor s prijateljima. Kad se nije sa stahom iščekivao sutrašnji dan i poštar!

Tehnološka  povezanost udaljila je ljude jedne od drugih. Iako viber, messenger, skype, sms, facebook omogućuju besplatnu komunikaciju, iste je svakim danom sve manje, a udaljenost i zahlađenost između ljudi svakim danom postaje sve izraženija.

Pitanje je što kad čovjek ipak zatreba toplinu ljudske riječi, stisak ruke, osmijeh? Može li mobitel zamijeniti prisutnost pravog, živog čovjeka?