Jedno jutro odluči jedan sudac otići na put. Nije već dugo vidio rodbinu “preko grane” pa razmisli kako bi bilo lijepo otputovati izvan ove klime u Domovini, zaluđene svim i svačim, a iskreno i ovi mučni sudski procesi već su ga potpuno iscrpili. Bilo je tu doista zamornih sudskih ročišta u kojima je sudac, radi prikupljanja dokaza i stjecanja što sigurnijeg neovisnog sudačkog mišljenja morao često boraviti u svečanoj loži jednoga poznatog nogometnog kluba. U opis posla išlo je i nazdravljanje i grljenje sa strankom, tek toliko da se stvori dojam da sudac nije pristran drugoj strani u postupku. Doista mu je nekad bilo mučno od obilatih tanjura janjetine, raznih morskih delicija, finih butelja pa i kvalitetnog šampanjca. Nitko ne shvaća koliko mi je sve ovo naporno i teško, pomisli u sebi.
Sve su to bili razlozi da sudac na kratko otputuje kako bi sabrao misli i prikupio snagu. “A možda mi i Bog pomogne” pomislio je sudac u sebi. Stvarno mi je već dosta tog mučenja, nikako da s neba padne neko rješenje životne egzistencije.
I dok tako razmišlja putujući, sjeti se da se zaboravio javiti rodbini, koja zapravo još ne zna da je on na putu k njima. Ah, ništa, nazvat ću hotel i rezervirati sobu, iznenadit ću ih, pomisli u sebi. Tako i učini.
Bila je već mrkla noć kad se dovezao ispred hotela. Već teturajući od umora vuče teške kofere, uzima ključeve s recepcije, i odmah po ulasku u sobu, zavali se u krevet. Ah, konačno…mir…
I utone u san.
Sanjao je neki čudan san….u jednom trenu, iz sna ga prenu lupanje na vratima hotelske sobe. Zapravo, nije se odmah ni snašao, ni shvatio da je u hotelskoj sobi, jedva se dovukao do vrata onako umoran.
Pred vratima neki lik, njemu nepoznat, nije ga mogao nigdje svrstati u polusnu u kojem se nalazio. Doduše sličio je na neku poznatu ličnost, ali na hodniku je bio polumrak pa je vrlo teško bilo razaznati osobu pred vratima. Već je skoro zalupio i namjeravao se vratiti u krevet, kad mu osoba ispred vrata u ruke gurne neku vrećicu..
Bio je jako ljut, već na pola izustio neku psovku, a čovjek mu blago gurne vrećicu u ruke i već u slijedećem trenu nestade, a baš ga je mislio upitati poznaju li se, i ako da, odakle se poznaju.
Okrene se natrag u sobu, baci onu vrećicu pokraj kofera i legne opet u krevet. Zrak je ovdje bio posebno čist, nije bilo ni buke, ni smrada, a ni paragrafa….Duboko je usnuo i na sve zaboravio.
Slijedećeg dana obišao je rodbinu, a nakon napornog dana, preumoran potrpao je stvari u kofer i vratio se doma.
Tek dva dana kasnije imao je vremena na miru raspremiti se. Počne vaditi stvari iz kofera kad mu pod prstima zašuška vrećica.
“Na ovo sam zaboravio! Odkud sad ta vrećica u koferu ljutito pomisli sudac!”
Pogleda u vrećicu i ostade zapanjen. U vrećici se nalazio svežanj novčanica umotan u ukrasni papir. Bila je to gomila eura. Stotine novčanica, bilo ih je više od 500 po 100 eur.
Sudac je najprije pomislio da još sanja, a onda je nekako zaključio da se netko zabunio. Umjesto doručka u sobu netko je zabunom donio snop novca. Nikako nije više mogao dočarati u mislima osobu koja ga je digla iz dubog sna dan prije. Bio je preumoran da bi ga se mogao sjetiti kako izgleda.
Sto ću sad, pomisli sudac?
Nemam nikakve podatke o mogućem vlasniku. Kako ću vratiti novac vlasniku?
Čitav dan razbijao je glavu a onda se dosjeti. Kupit će auto, novac uložen u auto je siguran, i auto je na kraju osiguran, tako da ako bi se vlasnik pojavio, uvijek sve može vratiti…
Vrijeme je prolazilo, nitko mu se nije javljao, nit ga je tko što pitao.
Hm, ipak je nešto palo s neba, sjeti se on svojih želja dok je putovao.
Autor: Nada Landeka
NAPOMENA: Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili sa osobama je slučajna