Obilježava se 90 godina otkako je genij Meštrovića oblikovao monumentalnu skulpturu Grgura Ninskog. Također se obilježava 533 godine otkako je tiskana prva knjiga na glagoljici Misal po zakonu rimskog dvora došla među ljude. Meštrovićeva skulptura i glagoljsko slovo bitno su povezani, koliko međusobno, tako i s duhom prostora u kojem su nastali.
Glagoljicu je sastavio Konstantin kako bi izražavala duh naroda koji si je izborio samostalnost od istoka do zapada. Njezin ju je tvorac namjerno grafikom učinio drugačijom od grčkog alfabeta, kako bi je udaljio od Bizantskog carstva. Ćirilica, koja je oblikom slična grčkim slovima, upotrebljavala se među narodima južnog i istočnog Balkana. Taj je politički prostor sve više naseljavan s pravoslavljem u nastajanju.
Glagoljica je pismo koje je prvo pripadalo geniju kamena, elementu koji kao brižna kuma vila bdije nad kolijevkom, poštujući tradiciju drevnoga majstora (Juraj Dalmatinac), inspirirano modernim stilom Ivana Meštrovića. Ta je spoznaja iznjedrila naziv njegova veličanstvenog spomenika: povijest Hrvata napisana glagoljicom, što se može shvatiti u doslovnom smislu (kao naziv skulpture), ali se može sagledati i što je kipar zapravo mislio kada je naziv napisao na glagoljici: da se važni dijelovi povijesti izražavaju na glagoljici: kada tomu ne bi bilo tako, autor bi izabrao latinično pismo.
Glagoljica je bila izraz prostora, ne toliko vremena, jer je sama bezvremenska. Osigurala je identitet hrvatske (to je važno i zbog slovenske povijesti) pismenosti, u kojoj je izražen duh oba naroda. Iz hrvatske Istre glagoljaši su donijeli pismo duboko u slovensku unutrašnjost, sve do austrijske granice. Glagoljica se povukla iz svakodnevne upotrebe tek nakon Drugog koncila: to dokazuje da je trebala biti vezivo nacionalnih identiteta, sporazumijevanja, vjere i kulture tijekom tisućljeća. Konkretno, to je etablira u biskupiju Kopar (Slovenska Istra) u 19. stoljeću, tijekom progresivnog iredentističkog pritiska Talijana u Istri, Kvarneru i Dalmaciji. U tom kontekstu pamtimo biskupa Antuna Mahnića, Slovenca, koji je početkom 20. stoljeća podupirao glagoljicu u Krčkoj biskupiji, unatoč činjenici, da je bio poslan iz Rima kako bi kao ortodoksni velikodostojnik širio Tridentski misal. No, tako u 10. stoljeću kao u Mahnićevoj viziji bila je primarnija glagoljica od latinske liturgije. Duh individualnosti Hrvata i Slovenaca bio je tada jači od zapovijedi poslušnosti rimskim obredima. Mahnić je umro 1920. godine, nakon što su ga talijanske vlasti prognale iz Krka.
Nekoliko godina kasnije, bio je uklonjen spomenik Grguru Ninskome s javnog mjesta u Splitu (1941.). To je bio tek početak: ideologija koja je došla posle Talijana 1945. je sve, što je spomenuto u prethodnom tekstu, eliminirala tj. zabranila. Nacionalno postojanje koje će odražavati duh naroda Istoka i Zapada, odjednom je postala stvar prošlosti. Ostala je samo međunarodna partija. Vjeru, bez koje se ne može razumjeti ni glagoljica ni Meštrovićevo djelo, titoizam nije priznavao jer se temeljio na ateizmu. U Europi, komunistička ideja internacionalizma razvila se u multikulturalizam, ali je zadržala svu mržnju prema kršćanstvu i umjetnosti kao stupu nacionalnog identiteta koja je s ovim povezana.
Tko će razumjeti Meštrovićevu skulpturu, kada će nepismeni nomadi činiti većinu stanovništva staroga svijeta?
Ali, u stvari, to već predstavlja problem. Lokalna povijest umjetnosti mu neoprezno negira snagu: »Glavna mana spomenika je njegova neplastičnost, obično siluetarno uslovljavanje prikaza jednog prostora, a u vezi s time i uvjetovanost postavljanja u određeni ambijent koji bi joj morao biti podređen« (D. Kečkemet).
Ovo je još zanimljivije ako znamo da je prikaz jednog prostora, također osnova identiteta spomenika. Naime: Meštrović je Grgura Ninskog napravio tako da ujedinjuje dva temeljna područja ljudskog postojanja: horizontalno i vertikalno. Prema kršćanskom se vjerovanju ovaj život poistovjećuje s križem: Vjerujemo u patnju kao jačinu čovjekove moći prema zlu, koje ometa vječnost. Meštrovićeva je skulptura zato postavljena horizontalno u obliku malog i velikog križa. Mali je na samom vrhu skulpture, na stiliziranom šeširu. A veliki znak križa predstavlja renesansno stilizirano vertikalno postavljeno tijelo samo, sa dialektičko konfiguriranim rukama, sa kojima se preko horizontalnog položaja smješta u povijest. Glavna orijentacija mu je glagoljska Biblija u desnici. Grgur Ninski svojom silinom raste od tla do neba, kao što se širi i u povijesnom i duhovnom prostoru. Predstavljajući jedno u oboma.
Najbolje je uočljiva ruka Grgura Ninskog: zamišljena kao prijelaz iz vertikalnog u horizontalno. Podsjeća na Michelangelovu fresku Stvaranje Adama gdje je Bog oca ljudi dotaknuo vrhom prsta. Lijeva ruka usmjerena je, kao i bočni položaj lica te cijela skulptura sa srednjim (najduljim prstom), prema Bibliji na glagoljici (prst kao misao vodilja iste stvaralačke dimenzije) i budućnosti, kao što je za svoj narod želio i ninski biskup. Oči ne mogu biti uperene prema promatraču, jer ovi stoljećima dolaze i idu prema naprijed u nepovrat. Iz tog su razloga uperene prema Bibliji: Grgur Ninski se okreće od sadašnjeg trenutka da bi se u potpunosti posvetio dvjema stvarima: Vječnosti kršćanske tradicije, zapisane u glagoljici, verbalnim i simboličkim jezikom budućnosti, koja iz nje raste, za sve, a danas konkretno za nas.
U svjetskoj povijesti umjetnosti nema skulpture, koja je ujedno označila čovjekov položaj u materijalnom i duhovnom svijetu, te je nosilac komunikacijskog nasljeđa konkretnog vremena i prostora. Grgur Ninski je nada, bez uvjeta i bez ograničenja.
Prof. dr. Boštjan M. Turk, Ljubljana