Draga naša predsjednice, gospođo Kolinda Grabar Kitarović!

Nesretni dječak na slici (naslovnica) bolan je spomen ne samo kobnoga Agresorskoga rata i srbskoga nasilja, već je i žalosna stvarnost današnjice kad nam jadna Domovina stenje i plače pod jarmom tih istih siledžija i mrzitelja kao i onih iz Brozovoga režima.

Krici toga dječaka vapiju za Pravdom.

Naši vladari se prave slijepi i gluhi. Smeta im sveti hrvatski pozdrav ZDS, ali ne trude se prevesti sudu Srbina, koji je na svirep način ubio nevinog anđela na Ovčari, kao i nebrojene branitelje rodnoga praga, plus četiristo dvoje dječice za koju do sada nitko odgovarao nije. O silovanjima djevojaka i žena da i ne spominjemo.

Ne smeta im ni rovarenje jednoga podmukloga Pupovca koji živi od ustaških kuna namaknutih žuljevima hrvatske sirotinje.

Ne smeta tu istu vladu ni što naši generali trunu u Haagu dok toliki četnički koljači izmakoše pravdi.

Draga gospođo,

svi moramo stignuti gore, pred vječnog Suca.

Učinite stoga što je u Vašoj vlasti kako bi pomogli narodu, koji danomice vapi za Pravdom i Istinom; narodu, koji je zbog ogorčenosti na svoje vladare prisiljen na masovni egzodus.

Molim Vas pročitajte pjesmu IME NEPOZNATOGA DJEČAKA i zaključajte ju u sjećanje.

Svaki puta prije no zagrlite Vučića ili bilo kojega “s onu stranu Drine” znajte, da u njemu diše onaj isti Dule sa Ovčare, Stanimirović, Pupovac, Milošević, Šešelj, kapetan Dragan i tisuće srbokoljača koji bi bili najsretniji da Hrvata nestane.

U slučaju ponovnoga rata, ta ista “deca hrišćanska” s užitkom bi opet silovali i klali hrvatske anđele. Kad bi se kojom srećom naši vladari htjeli držati poruke Stjepana Radića: ‘‘NIKAD VIŠE U BEOGRAD’’. Ali, kao i obično, Hrvati zaboravljaju prošlost.

(Pobrinite se, draga predsjednice, lijepo molim, da pjesme poput ove uđu u školske knjige naše djece, umjesto Jokićevih otrovnih mudrolija i RODNE IDEOLOGIJE kojom se želi uništiti ne samo spol, nego postepeno i čitavu naciju).

Proučite povijest Hrvata pisanu rukom hrvatskih djedova; budite uz svoj narod i osjetite bilo njegovo, a taj isti narod vratiti će Vam stostruko.

ZALUD SILA VRAGA I TRON ZEMSKE VLASTI,

TKO UZ PRAVDU NIJE, U PRAH MORA PASTI.

Uz krasni pozdrav pradjedova ZDS!

Marija Dubravac Brisbane

 

IME NEPOZNATOGA DJEČAKA

Velepromet… Užas, strava…

Vrijeme stalo – Nebo šuti.

Gdje dušmana lebdi slava,

Gdje urliče đavo ljuti,

Gdje na zidu ‘‘Slobo’’ piše,

Gdje krik smrtni uši para –

Sedamdeset ljudi diše

Branitelji Vukovara.

Sveti Bono i svi sveci

Pogledajte tužnu grupu;

Kom skriviše, netko reci,

Da na srama vise stupu?

U svom gradu svoj znoj lili,

Od postanka mirotvorci.

Ko hrvatski djedi bili

Za Dom spremni – časni borci.

Nema krivnje. Savijest čista,

Tuđu mrvu nisu htjeli.

Učila ih vjera Krista:

Po pravdi se plaća dijeli.

Sedamdeset sirotana

Jučer borci, danas ‘ništa’

Sjećaju se sretnih dana,

Slobodice i ognjišta.

Ne. Ne plače duh junaka,

Zar bi junak vrli plako?

Već mrska mu srbošaka

Agresorskog rata pak’o.

Suri orli tuđeg neba

Vukovarska ruše gnijezda,

Srbiju proširit treba,

Nek Petrova zasja zvijezda.

Sedamdeset ljudi sluša:

Crna smrt se šulja, ceri,

Pokajanje moli duša

Oko đavla žrtve mjeri.

Četnik Dule, ko hijena

Vreba, hoda, žrtvu traži,

Hladno srce od kamena

Bijednog stvora prijetnjom draži.

Lav obijesni gleda, reži,

Rakije mu nikad dosti,

Krv hrvatsku piti teži,

Nesretnicim’ mrvi kosti.

Sedamdeset mučenika,

Bože, tko je sad na redu?

Kog će klati gladne psine

Da mu živom srce jedu?

‘‘Tebe hoću, tebe neću,

Danas, sutra, isto ti je.’’

Bocka Dule i popijeva:

Nema zemlje do Srbije!

‘‘Hej bre, momče, hajde vani,

Kog se bojiš, Hrvatino?

Glavu gore, mirno stani

Da ti leglo materino…’’

Usta mladić, ali jao,

Glas nečiji ljuto cvili:

‘‘Ne dirajte mojeg brata,

Smiluj mu se, striko mili.’’

Nogu dragog brace uze

Priljubio uz nju lice,

Jeca, lije gorke suze –

Dijete majke Hrvatice.

Stariji bi bratac išo,

Mlađi nogu pustit neće.

Viknu Dule: ‘‘Nek ti bude

Lepe sreće – sred nesreće.’’

Odahnusmo. Nebu hvala

Ima duše u krvniku.

Savijest ga je prodrmala

Da ne čini zla bijedniku.

Ali jao! Božji ljudi –

Pijani se četnik trže:

‘‘Deder mali, mjesto brata

Van izlazi. Brže, brže…’’

Nasta metež, ljudi cvile,

Ajme Bože, pa zar dijete?

Četrnaest tek mu ljeta,

Što činite zvijeri klete?

Stariji se bratac diže

Pred zlikovcem ruke sklapa,

Bracu ljubi, molbe niže,

Niz obraze suza kapa.

–   Gospodine, pustite ga,

Cvjetak je tek nježan, mlađan.

Ja ću ići mjesto njega,

On je majčin sinak slađan.

‘‘Bre, zaveži!’’ Dule dreknu

I odvuče žrtvu vani.

Sedamdeset ljudi jeknu,

Ljuta bol im srce rani.

Glas urliko: ‘‘Skidaj stvari,

Želim da te vidim gola.

Ne vredi ti brale više

Nevinosti aureola!’’

‘‘Nemoj striko, sramota me,

Nikome kriv nisam bio.

Sažaljenja imaj na me,

Mrava nisam pogazio.’’

‘‘Skidaj stvari!’’ prolomi se

Srbovraga bijesna dreka.

Plač dječaka orio se

Vrag razori hram čovjeka.

‘‘Boliii, strikooo, boli jaaakoooo!

Pustite meeee… Majkooo, jaooo!

Nemojte me živog rezat…’’

Anđeo je izdisao…

Velepromet… Užas, strava,

Sjećanja se strašna bude…

Slika ružna i krvava…

Čujem roblje, svoje ljude,

Ponavljaju vječni ‘‘Zašto

Rod hrvatski stradat mora?

Zar zlikovcu Bog bi prašto

I dao mu rajskog dvora?’’

Slušam krike dječakove

I umirem skupa s njime;

Ubiše ga. Ni sad ne znam

Kako mu je bilo ime.

Marija Dubravac, Brisbane

 (Napisano prema izjavi Vilima Karlovića, branitelja, koji je prošao svoj pakao u vrijeme srbske agresije, u Vukovaru, 1991).