Uvečer, kad snu je vrijeme,

u krevet meki, topli,

smještaju me, ruke njene.

Glas joj, nježni, sriče bajku,

tiho šapće uspavanku.

– – –

Noću, u snu,

njezin tihi korak slušam.

Nad krevet se nagnula,

prati, da li mirno spavam.

 – – –

Zorom ranom,

već  na stolu  je doručak.

Osjeća se miris toplog kruha.

ali majke u kuhinji nema,

iz štale  odjekuje

njezin tihi korak.

– – –

Evo je, hitro stiže,

živinu je svu nahranila,

a onda požurila,

kako bi me

u školu otpremila.

 – – –

Ruksak  mi

kod vrata smješta,

u njemu sendvič, sok,

školske knjige,

bilježnice i blok.

– – –

I poljubac u čelo,

brižna mi majka

srčano dade,

„budi marljiv“ reče,

„nemoj samo slušat’ balade“.

– – –

Možda mi je  ponekad

i dosadno bilo,

sve što se u školi

svakodnevno  učilo,

al’ kad mi pogled majčin

u sjećanje dođe

svaka me želja

za nemarom  prođe.

– – –

 I bahat sam često znao biti,

znajuć’ unaprijed,

kako će majku

moje riječi povrijediti.

 – – –

Računao sam

na njenu ljubav stalno.

Skrb, briga i ljubav

što mi je nesebično davala,

za mene je bilo uobičajeno,

nešto, sasvim normalno.

 – – –

Ni sanjao nisam,

da jednom, neće je biti.

Da ću doručak morati

sam pripremati,

i da prije škole,

njena me ruka

neće zagrliti.

 – – –

Otišla ja majka,

u  snu i polako.

Od bola i šoka,

dugo sam plakao.

– – –

Volio sam jako

tu skromnu ženu,

što u sebi tajila je

svaku bolnu ranu.

 – – –

Osmijeh samo za me

na licu je imala,

kako bi me uvijek,

od svih životnih briga

onako malog sačuvala.

 – – –

Život je proletio,

godine kao minuta.

Nje odavno već nema,

a sjetim se njenog lika,

bezbroj puta.

– – –

I sad kao da čujem,

u mraku susjedne sobe

njezin korak, lak i plah,

što odnosi mi tegobu,

brigu i svaki strah.

Nada Landeka