Gospodin P.S. prošao je tešku kalvariju sudskog progona pred hrvatskim pravosuđem. Teretili su ga za sve i svašta, sudili mu na osnovu izmišljenih i nepostojećih činjenica, na temelju sudskog mišljenja i zaključaka, a ne na temelju materijalnih dokaza, i sve je to godinama trpio. No jedna mu je kap prelila čašu. Prije nekoliko godina osuđen je da je prodao viličar koji je pripadao trgovačkom društvu u kojem je bio ovlaštena osoba, i da sporni račun nije prijavio poreznoj upravi. Uzalud je pred sudom dokazivao da za taj račun nije ni imao saznanja, da nije on prodao viličar, da se radi o podvali i o namještanju… Osuđen je na 10 mjeseci uvjetni, uz obrazloženje da je svojim postupanjem oštetio državni proračun za 20-tak tisuća kn koliko je propustio uplatiti u državni proračun.
Postao je prema “osudama” mnogih licemjera – kriminalac. Utajio je porez za račun za koji nije ni znao da je izdan.
Međutim, priča tu nije stala, protiv njega vodi se paralelno još jedan kazneni postupak. U tom postupku tereti ga se da je izdao račune za najam viličara, a da viličar u stvari nije ni postojao, i da su računi stoga fiktivni. Kazneni postupak pokrenulo je Ministarstvo financija, Porezna uprava, koja je provela nadzor, iako taj optuženik, uopće nije ni tražio PDV niti mu je ikad isplaćena kuna PDV-a iz državnog proračuna.
“Iritirate me” rekao je sucu na jednom od ročišta na kojem mu je pukao film. Takvo nestručno “pakiranje” kaznenih djela ne postoji ni u dječjim slikovnicama, a kamo li u pravosuđu. “Odlučite se već jednom, je li viličar postojao ili nije postojao, ako ste me već osudili radi toga što sam ga navodno prodao a nisam platio porez, kako mi sada možete suditi da viličara nije ni bilo?” uzrujao se optuženik.
Već odavno vlada klima apsolutnog nepovjerenja prema hrvatskom pravosuđu. Do sada je često razlog tome bio nezadovoljstvo sudskim odlukama, posebice odlukama donešenim u ovršnim postupcima u kojima se nemilice postupa na štetu ovršenika, prema kojima se nema gotovo ni malo milosti.
Međutim, rijetko tko se dotiče kaznenog postupka i nepravilnosti u istima. Na nezakonito postupanje ukazuju i Emilio Bungur, osuđenik iz slučaja Lora i njegova supruga, a vrhunac nezadovoljstva građana dosegnut je odlukom Vrhovnog suda koji je ukinuo odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-Us-130/14 zbog apsolutno bitnih povreda kaznenog postupka iz čl. 468. a kojom odlukom je Ivo Sanader postao čovjek bez praovmoćne presude, a istom odlukom je ukinuta i presuda u odnosu na pravnu osobu HDZ. Presuda Županijskog suda u Zagrebu ukinuta je iz razloga jer pri ispitivanju optuženika nije bio prisutan branitelj I optuženog, i iz razloga jer nije kao I optuženi imao mogućnost postavljati pitanja ostalim suoptuženima koji su u postupku imali status svjedoka pokajnika.
Ivi Sanaderu se posrećilo, branio ga je vrhunski tim odvjetnika.
Međutim, što je sa „običnim smrtnicima“ koji nemaju mogućnost angažirati najpoznatije hrvatske odvjetničke timove, koji nemaju snagu ni moć da se u njihovom slučaju angažiraju vanjski suradnici Ustavnog suda, kao u slučaju najpoznatijih političara i bivših premijera? Što se sa tim, nepoznatim ljudima događa u kaznenim postupcima koji se protiv njih vode?
U našu Redakciju nedavno je prispjelo pismo koje upućuje na svo ludilo hrvatskog krivosuđa. Osoba koja nam je poslala tužno pismo upućuje na potpunu neutemeljenost i nelogičnost u kaznenim postupcima koji se vode protiv određenih osoba, a koji postupci nesumnjivo upućuju na sistem „udbaškog pakiranja“.
Naime, u kaznenom postupku koji se vodi pred jednim od zagrebačkih sudova sudi se radi „fiktivnog izdavanja faktura“ i radi “utaje poreza obzirom da te “fitkvine fakture” nisu priznate od strane Ministarstva financija kao vjerodostojne. Predmet nekoliko faktura je najam viličara. Ministarstvo financija, pa i sudski vještak tvrde da viličara nije ni bilo, i da prema toj ocjeni direktor poduzeća nije mogao fakturirati usluge najma viličara, te da je faktura fiktivna. Stoga direktoru prijeti kazna zatvora, ali i oduzimanje stečene financijske koristi radi navodne utaje poreza, ovaj put zato, jer je prikazao fakture Ministarstvu financija ali mu ih oni nisu priznali kao vjerodostojne.
Sve bi to bilo lijepo, pa bi se čak mogle pohvaliti „institucije koje rade svoj posao „ da osoba koju se tereti za izdavanje fiktivnog računa, nije već pravomoćno osuđena radi istog tog viličara i to pred istim sudom. Predmet kaznenog postupka bio je u tom slučaju samo jedan račun, koji je navodno izdala ista osoba, optuženik u oba kaznena postupka, s razlikom, da ga se u ovom prethodnom kaznenom postupku teretilo da je viličar prodao, ali da račun s obvezom plaćanja PDV-a nije prijavio nadležnoj Poreznoj upravi, te je stoga počinio kazneno djelo utaje poreza, i to zamislite, utajio je porez u iznosu od destak tisuća kn!!!!
Dakle, u prvom kaznenom postupku koji je pravomoćno okončan, viličar je postojao, i za njegovu prodaju trebalo je platiti PDV po izlaznom računu, a u drugom kaznenom postupku tužiteljstvo i sudski vještak tvrde da viličara nema, i da nikad nije postojao, te da je stoga odgovorna osoba u pravnoj osobi izdala fiktivne fakture, obzirom da viličar ne postoji. Sudski vještak R.P. koji je vještačio poslovno-knjigovodstvenu dokumentaciju nije uvažio činjenicu da je viličar uredno knjižen u poslovnim knjigama, da se nalazi evidentiran u hrpi poslovne dokumentacije, pa čak i u ugovoru o kreditu kao zalog dan banci, već je spornim uzeo činjenicu da “nema dokaza kad je viličar prodan” pa da se ne zna je li bio u vlasništvu tvrtke u trenutku kad je račun izdan???!!!!”
Postoji li ili ne postoji viličar radi kojeg je osuđen, i radi kojeg mu već godina sude?
Možda bi bilo dobro da se konačno usuglase, suci, vještaci, poreznici, općinski državni odvjetnici, pa kad već „pakiraju“ da pakiraju stručno i neprimjetno. Ovako to izgleda cirkusantski i neprofesionalno.