Francuzi Quiclet i Poullet opisali su dubrovački karneval 1658. godine. „Zadnje dane karnevala ima mnogo zabavnih i lijepo odjevenih maškara. Muškarci i ženske imali su u rukama neke lopte od voska pune mirisave vode i umjetne limune pune cvijeća i slatkiša. Gospođe s prozora obdarivale su njima svoje simpatije, a ljubavnici su ih cjelivali prije nego što će ih baciti“. (Vlaho Kojaković, Dubrovnik u privatnom životu, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1933, str. 38).
Quiclet kaže: „Zaljubljenik ne zaboravlja u to doba baciti u znak prijateljstva svojoj ljubav[ni]ci, koja gleda kroz prozor, limunove načinjene od voska, napunjene cvijećem, slatkišima, malim živim pticama [?] i male lopte također od voska, pune ugodne, mirisave vode; i one to primaju dragovoljno, budući [su] sve na prozorima opiturane (našminkane).“ Poullet pak veli: „One [gospođe] bijahu (naprotiv) naslonjene na prozor, s kojega primahu poklonstva onih koji ih pozdravljahu i odvraćahu pozdrav istom uljudnošću kojom i naše u Francuskoj. […] Ali što mi se učinilo najgalantnije bijaše što vidjeh u rukama muškaraca i ženski(je)h izvjesnu količinu jaja, napunjenu mirisavom vodom i [iz](g)rađenih od nekoga tijesta napravljenoga od smjese voska i smole na način da se pri padu ljuska razbija, a miris se prosiplje na mjesta gdje ta jaja padaju. Gospođe s prozora obdarivahu njima svoje simpatije, a ljubavnici, cjelivajući ih prije nego što će ih baciti, označavahu u isto vrijeme svoj prohtjev i svoju predanost. Napokon ovaj razgovor jajima tako je dražestan da sve otkriva i ništa ne objašnjava, istodobno otkrivajući poštovanje i (iskazuje) smionost, da ma što učinio, mora mu se oprostiti jer ne vrijeđa nikoga.“ (Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 270-271, 278).
„Cascarón (množina cascarones, bez naglaska, od španj. cascarón, ‘ljuska jajeta’, uvećanica od cáscara – ‘ljuska’) izdubljeno je (šuplje, lažno) kokošje jaje napunjeno konfetima [prvotno kolačićima, raznobojnim papirnatim kružićima] ili malim igračk(ic)ama. Za cascarones se tvrdilo da su se izvorno pojavili u Meksiku sredinom 1800-ih godina zaslugom supruge cara Maksimilijana, ali neki smatraju da to nije istina. U članku o božićnim blagdanima objavljenom u novinama Los Angeles Star od 4. siječnja 1855. godine zabilježena je rečenica: ‘U gradu su cascarones predstavljali nagradu, te se mnogima čestitalo (laskalo) njima kao završnim dotjerivanjem uresa za glavu.’ Maksimilijan i Carlota nisu stigli u Meksiku prije 1864. godine, dakle devet godina kasnije. Po nekima je u Meksiku miomirisni prah (puder) zamijenjen konfetima. Cascarones su uobičajeni diljem Meksika i slični su uskrsnom jajetu popularnom u mnogim drugim zemljama. U Meksiku se uglavnom koriste tijekom karnevala, ali u SAD-u i meksičkim pograničnim gradovima kulturni utjecaji kombinirali su ih u omiljenu (pučku) uskrsnu tradiciju. Urešeni, konfetima punjeni cascarones mogu se (iz)baciti ili slomiti preko glave primatelja za posuti ga konfetima. Osim Uskrsa, cascarones su postali popularni tijekom prigoda kao što su rođendani, predvečerja Svih Svetih, (zapadnjačke noći vještica), svibanjske svečanosti [spomen na meksičko-francusku bitku od 5. svibnja 1862.], [rujanske] ‘šesnaestice’ [meksičkog Dana neovisnosti 16. rujna 1810.], Dani mrtvih i vjenčanja (cascarones na vjenčanjima mogu biti ispunjeni hranom /sjemenkama/ za ptice). Poput mnogih popularnih tradicija u Meksiku, cascarones su sve popularniji i u jugozapadnom SAD-u. Tako su posebno istaknute tijekom dva tjedna gradskog festivala (fieste) u San Antoniju (Texas). Cascarones se obično izrađuju tijekom uskrsnog vremena. Za razbijeni cascarón iznad glave smatra se da donosi sreću; međutim, zabrinutost zbog trovanja salmonelom smanjila je podršku praktične uporabe od 2003. godine. Kako bi se izradili cascarones, može se rabiti iglica ili nož za probiti rupu na kraju jaja za iscuriti sam sadržaj. Tada se ljuska mora očistiti, uresiti po želji, te ostaviti sušiti. Nakon što se cascarón osuši, obično se ispunjava konfetima ili malim igračk(ic)ama. Potom treba nanijeti ljepilo uokolo rupe i pokriti ga tankim papirom.“
Cascaron ili bitsu-bitsu je filipinski desert napravljen od rižinog brašna, kokosa i sladora (cukara), pa ga treba razlikovati od cascaróna, izdubljenog kokošjeg jaja ispunjenog darovima. (Izvor: Internet, en.wikipedia.org).
U Dubrovniku je pak poznat i pandišpanj (tal. pane di Spagna – španjolski kruh), jednostavni rahli, ukusni i lagani slatki kolač od (po mogućnosti domaćih) kokošjih jaja. U Stonu se npr. često pripravlja za svadbe, ali i druge feste (svečanosti).
Iako je dubrovačka vlastela sprječavala nepotrebne troškove i time „neupravno“ utjecala na književnost, pučkoj zabavi nisu postavljali prepreke zbog omiljenosti. Oduvijek su zabave narodnih masa bile vlasti bezbolnije za razliku od razularenih i osviještenih, prečesto prevarenih slojeva puka. U srži vlasti leži nevaljalost, pa je cilj vlasti dopustiti čak i vlastito ismijavanje nego li nepostojanje i slom takve vlasti i svejedno prolazne (ne)moći. Isti slučaj je i s civilizacijama općenito, pa su stoga razvidna odugovlačenja neupitnog vlastodržačkog i civilizacijskog sloma. Život ljudi u zajednicama i državama u biti je više ili manje (ne)uspjelo puko odugovlačenje. Po nekima se u tadašnje doba „odgoj sastojao samo od udvaranja ženama“ i uporabi „mača za kojekakve trice i kučine“. Slika dubrovačkih poklada bila bi nepotpuna gledajući je samo kroz prizmu pokladnih pjesama“. (Milorad Medini, Dubrovačke poklade u XVI. i XVII. vijeku i Čubranovićevi nasljednici, Piščevom nakladom, Dubrovnik, 1898, str. 8, 10-11).
„Često se primjećivalo da pučke svečanosti vode u krajnosti, uzrokujući da ljudi izgube iz vida granicu koja dijeli dopušteno od nedopuštenoga […] Treba još napomenuti da možda i nema veselja u kojem ozbiljan život ne bi imao nekoga odjeka. […] U svakom slučaju, duševna stanja koja stalno treba pobuđivati ostaju ista u svim slučajevima: ovise o činjenici da je grupa okupljena, a ne o određenim razlozima zbog kojih se okupila. […] Ponajprije obredi su sredstva kojima se društvena skupina periodično ponovno potvrđuje. […] čovjek je upotrijebio meso životinje da bi okrijepio vlastitu supstanciju.“ (Emile Durkheim, Elementarni oblici religijskog života, Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2008, str. 410-411, 413-414).
Na sličan način, jaje u simboličnom i stvarnom smislu služi mu za okrijepiti vlastiti nastavak vrste i u tom smislu potrebitu plodnost, kako svoju vlastitu tako i onu obrađenih polja i ravnica koje se u ciklusima ponavljanja vraćaju (pra)ishodištu.
Đivo Bašić