Priča bi mogla početi s vicom: Prelazio tzv. obični građanin Republike Hrvatske prometnu cestu. Nije imao strpljenja pričekati da se upali zeleno svjetlo na semaforu pa je pretrčao na crveno. S druge strane ceste dočeka ga policajac koji ga kazni sa 300,00 kn. Poučen iskustvom, građanin odluči da ubuduće više nikad neće prelaziti cestu na crveno, pa pričeka da se upali zeleno svjetlo. A gle nesreće, s druge strane ceste dočeka ga policajac daltonist, i kazni ga sa 300,00 kn.“

Nejednakost u postupanju sudaca Republike Hrvatske dosegla je najnižu moguću razinu od vremena samostalnosti Republike Hrvatske.  Neovisno sudstvo i slobodno sudačko uvjerenje dovelo je do situacije da se u brojnim sudskim predmetima nužno nameće pitanje jesu li neki suci neznalice ili daltonisti.

Međutim, u ovoj današnjoj priči neću se doticati  pitanja nezakonitih sudskih odluka,  tema ove priče su sudski troškovi i „umjetnička sloboda odvjetnika“.

Naime,  danas sam postavila  pitanje odgovara li pred zakonom odvjetnik ako u podnesku koji upućuje sudu ili nekom drugom tijelu, u parničnom ili kaznenom postupku, ukoliko navede neistinite činjenice (laže) koje grubo terete suprotnu stranu. Posljedice mogu biti strašne. Veliki troškovi uslijed izgubljenog spora, kaznena odgovornost osobe koja nije počinila kazneno djelo uz  gubitak ugleda, gubljenje vremena, i na kraju ogroman gubitak novca.

Iz dosadašnjeg iskustva, uočila sam da ni Odvjetništvo a ni Policija,  kaznenu prijavu koju podnosi sam građanin, (posebice onaj koji ili nema financijske mogućnosti ili se osjeća dovoljno sposoban,  pa ne želi baciti novac) ukazujući na neko od kaznenih djela na njegovu štetu ili štetu nekog drugog (jer zakon propisuje da svi koji imamo saznanja o kaznenom djelu morali bi isto prijaviti) uopće ne doživljavaju  ozbiljno, a građanina doslovno ismijavaju. Na sličan način ponašaju se i pojedini suci, koji se često podrugljivo ponašaju prema jednoj od stranaka, posebice onoj neukoj.

Teško je i zamisliti da bi sudac u parničnom postupku uputio stranku da si angažira odvjetnika u slučajevima  kad uoči da je stranka laik i da bi lako mogla izgubiti spor, iako je takva mogućnost propisana Zakonom o parničnom postupku.  Zato se često dogodi da neuka stranka izgubi spor zbog loše sastavljene tužbe, na što ga sudac uopće ne upozori i ne vrati mu tužbu na ispravak, ili zbog nekog od procesnih razloga iako je 100 % u pravu. To je zato jer pravo i pravda nemaju ništa zajedničko.  U slučajevima kada ste i 100% u pravu, ali se pravo razišlo s pravdom, gubite spor. Ako je vrijednost predmeta spora poveći iznos gomilaju vam se troškovi.  Upoznata sam sa slučajem gdje je sutkinja održala više od 30 sudskih rasprava, a na kraju tužbu odbila s obrazloženjem da je tužba neuredna i da se po njoj nije mogla postupati, a usput je drugoj strani (tuženiku) dosudila sudske troškove u iznosu od 1.600.000,00 kn i to u parnici u kojoj je tužitelj potraživao nešto malo više od toga iznosa.

U svim sudskim parnicama u kojima je vrijednost spora veća od milijuna postoji ozbiljna opasnost da za godinu dvije završite blokiranog računa i ovršene imovine obzirom da je sudske troškove od nekoliko stotina tisuća kn gotovo nemoguće podmiriti. To prvenstveno znači da je tzv. „običnom građaninu“ pristup pravosuđu onemogućen već iz razloga što ne može podmiriti sudske troškove pa je vrlo oprezan u donošenju odluka hoće li uopće nekoga tužiti i pokušati istjerivati pravdu.

Drugi  su problem odvjetnici. Svi već znaju da se prigovor na odvjetnike upućuje Odvjetničkoj komori, prigovor na suce sucima, prigovor na odvjetništvo – općinskom državnom odvjetništvu, pa ona starinska „Kadija tuži, kadija sudi“ prešla je u hrvatsku svakodnevicu. I oni naravno, na koje se tužite, nikada nisu krivi.   Sudac kad pogriješi – to je omaška, ako donese sudsku odluku protivnu zakonu onda se ona podvodi pod slobodno sudačko uvjerenje, dok odluke odvjetništva gotovo nitko nikad ne preispituje, kao ni postupanje odvjetnika.   Odvjetnik koji je nemaran ili ne poznaje dovoljno zakon često zna svojem klijentu nanijeti štetu, ali isto tako ju zna nanijeti i suprotnoj strani, postupcima koji su na rubu zakona. Npr. tzv. „običan građanin“  ako sastavi podnesak u kojem povrijedi zakon završiti će na sudu optužen za kazneno djelo „sprječavanja dokazivanja krivotvorenjem“, ili nekim drugim djelom koje je podjednake težine, moguće i za kazneno djelo lažnog svjedočenja ili lažnog iskaza, ali odvjetnik ne odgovara za napisane laži.

Kako je moguće da odvjetnik može lažno prikazati javno dostupne činjenice,  koje se nalaze u dokumentaciji koja je mjerodavna, a da nadležna tijela njegovo lažno prikazivanje činjenica ne sankcionira kaznenim postupkom.   Zakon propisuje odgovornost odvjetnika, ali praksa je drugačija. Odvjetnička komora kaže da je klijent kriv ako je angažirao odvjetnika koji je u podnesku naveo neistinitosti koje su nanijele štetu drugoj strani. Zar nije odvjetnik stručna osoba koja bi i sama morala procijeniti ima li smisla da napiše ono što mu klijent naruči i da spriječi klijenta da postupa nezakonita na način da ga pravno posavjetuje?

Nisu li odvjetnici pravni stručnjaci, u čiju stručnost se ne sumnja?

Upravo zato, odvjetništvo i policija kada zaprimi kaznenu prijavu napisanu po odvjetniku, gotovo uopće ne preispituje činjeničnost i osnovanost kaznene prijave, dok pravno neuki građanin, ili pak pravno priučeni ali ne i pravno obrazovan može dostaviti hrpu dokaza ali neće biti ozbiljno shvaćen.

Zakon propisuje da su policija i odvjetništvo dužni reagirati na saznanja o počinjenju kaznenog djela, neovisno o tome na koji način su za njega saznali: kaznenom prijavom, putem medija, usmenom informacijom….. ali od svega toga ništa, to je samo mrtvo slovo na papiru.

Baš kao i činjenica da je građanin kriv prelazio semafor na crveno ili na zeleno svjetlo. Jer građanin služi za popunjavanje statistike, a privilegirana kasta za to da im se sudi po „slobodnom sudačkom uvjerenju“, koje ponekad zna izmaknuti kontroli, pa se za privilegirane zakon primjenjuje ovako, a za  „običan narod“ onako.

I nitko za ništa ne odgovara, jer ako vam je krivo, možete se tužiti „Upravi vodovoda“ oni će vas ako ništa drugo, kad im se javite pronaći u  svojoj evidenciji i poslati vam račun da im nešto platite,  ovi prvi neće vam nikada odgovoriti. Tko ste vi da im postavljate pitanja i učite ih zakonu?

Nada Landeka/HAZUD.HR