Kao jedna od strategija, nudi nam se očuvanje folklora, za to je oduvijek postojalo zanimanje  u zemljama gdje žive Hrvati, ali gdje su zakoni,  gdje su strategije  o smanjivanju raznoraznih davanja u svrhu ulaganja u RH?

Zašto se ne priznaje retroaktivna nadoplata hrvatskim umirovljenicima na mirovine, ali  se povratnicima znalo  retroaktivno naplatiti,  i tada je zakon ok!?

Zašto se troše tolike svote novaca na domjenke i večere. Samo sa jednom takvom večerom  mogao bi se  urediti možda jedan dječji vrtić, koji nemaju ni papira za slikanje,  nemaju ni  bojice i druge potrepštine?

Autor: Josef Mayer “I MLADI ODLAZE IZ HRVATSKE JER SU RAZOČARANI!”

U ovim Božićnim i Novogodišnjim  blagdanskim vremenima, uz posjetu svojih najmilijih i najdražih, rodbine i prijatelja, pozvat ćemo u goste i stare, nemoćne, siromašne. Vjerojatno će nam ostati malo vremena i za osvrt na sve dobro tijekom protekle godine, ali i manje dobra,  razočaravajuća djela koja su se dogodila tijekom ove 2018 godine.

Oduvijek sam znao reći, isto što i dan danas tvrdim, novinarski život je život sa  sedam kora, podsjetimo se koliko ih ima optuženih u ovom globalnom svijetu,  optuženi su za nešto samo zato što se bave istraživanjem istine.   Mnogi od njih završili su u zatvorima u raznim svjetskim državama u kojima se gaze ljudska prava. Neki od njih čekaju u neljudskom psihičkom stanju, u neljudskim uvjetima zatvorskih ćelija na neizvjesne osude, i što će se dogoditi sa njima. Hoće li ih pustiti na slobodu, ili će biti ubijeni, viseći na galgama. Strašno je to čitati, a kamo li,  ne daj Bože sam doživjeti.

Što bi i bilo da novinara nema, bili bi smo zakinuti za mnoge informacije o obrazovanju, znanosti, književnosti, o politici i o društveno gospodarskim pitanjima.

Imao sam i sam  priliku,  par puta uvjeriti se to u domovinskom obranbenom ratu. Novinari su bili na meti neprijatelja, neki su i ubijeni. Prateći konvoje  humanitarne  pomoći, razgovarali smo,  razmjenjavali slike  i mišljenja o ratnim strahotama,  pisali smo  tekstove. Na taj način zajedničke suradnje,  iako nisam novinar, i sam sam od njih nešto naučio, a što mi je i dan danas ostalo u krvi.   Tako često napišem po koji tekst, pjesmicu ili komentar, reagirajući na nešto što smatram da nije normalno u ovom europskom svijetu.

Naravno,  nisam samo pratio novinare, pratio sam  i pojedine hrvatske znanstvenike, pogotovo one svjetskog glasa, književnike, povjesničare, sociologe.

I tako, kao što  me u hrvatskoj javnosti već mnogi poznaju, teško mi je  promatrati nedostatke, nepravde, neznanje, površnost  ili namjerne  pogrješke, nakon što je  sve ono najgore  prošlo. To nije uzimanje  prava  nikome  tko je  za to pozvaniji i  odgovorniji,  vjerovatno i stručniji, već naprosto govor srca, nemirenje sa slabostima kojima nije potrebno opterećivati  budući razvitak drage nam domovine.

Kraj svih teškoća kojima ne možemo sami stati na kraj, jer su objektivne, pa i opće svjetske prirode, ono što je subjektivno, što je dio naše slabosti, to moramo odklanjati, protiv toga se moramo  boriti svim sredstvima.

Jedno od takovih problema je i ovaj o iseljavanju, a za koji je  možda i najučinkovitije  upravo obraćanje  javnosti glasnim ukazivanjem na propuste,  kako  bi ih  bilo što manje i  kako se ne  bi ponavljali,  ili  kako bi se otklonili oni koji ih stalno proizvode. To, i ništa drugo, osnovni su pokretači  i mojih  javnih  istupa, putem tiska, gdje god mi se ukaže prilika. Nakon svih odricanja,  nakon svih ratnih i poratnih žrtava i nakon  postignuća osnovnoga  cilja – a to je slobodna i neovisna Hrvatska, bilo bi doista nerazumno rasipati snage pa  umjesto  naprijed  koračati  natrag.

Europa  u koju smo ušli, sa velikim ponosom, i kojoj stoljećima pripadamo, danas ne priznaje  improvizacije,  ne uvažava „lako ćemo“  odnosno  u njenoj zajednici  mi moramo biti ravnopravni prvenstveno po obavezama, a onda tek po pravima. Jer prava se i stječu nakon  zasluga djelovanjem,  ponašanjem,  poštivanjem  osnovnih standarda i normi , dakle  pripadanje  takovoj zahtjevnoj  zajednici nije određeno ni povijesno, ni zemljopisno , ni deklarativnim frazama, ali ni neispunjenim obećanjima.

Na žalost, neke od naših slabosti, neki oblici neeuropskog  ponašanja zarobljavaju našu svakodnevnu  praksu  i mi to izvana vidimo  još puno  uočljivije  nego ljudi u domovini,  navikli na mnogo toga što objektivno,  u europskim okvirima  življenja  više nije održivo. Naše kritike  i osvrti, stoga, ne smiju  biti  doživljeni kritički, mi smo u tome samo dio  opće brige za opći napredak.

Mene osobno razočarala  je 18  godišnja neuspjela iseljenička strategija, tj. ona iz 2000. godine pod naslovom “Program za oživljavanje odnosa s hrvatskim manjinama i iseljeništvom u drugim državama!”.  Neprestano mi se vrti po glavi obećanje tadašnje Vlade RH.

Goldstein je tu iseljeničku strategiju, dao na doradu i nikad više nije ju objelodanio. Iako sigurno nije bila bez pogrješke, da je ipak bila objavljena, više bi se znalo, bili bi smo  napredniji i  bogatiji u spoznajama. Mnogi od nas u iseljeništvu toj strategiji smo se iznimno  veselili, kako bi smo  se čim prije riješili  bremena tereta, neizvjesnosti i raznih nedoumnica koje nam se sustavno nameću.

Kako i sam čitam u dnevnim novinama, slušam na  HR i HTV-u,  svuda se priča,  kako se na  zbližavanju iseljenika u domovini puno radi, pa se i sam pitam kako  se u ovih 27 godina  nije više toga dobroga učinilo.  Sjetih se i našeg  hrvatskog  znanstvenika gospodina Vladimira Paar,  koji je jednom u svom intervjuu rekao: “Nije važno koliko puno djeca uče u školama, već je važnija kvaliteta naučenoga”, i ako te riječi  pretvorimo u djelo ispadne, da nije važno da se puno radi, već je puno važnije,  kolika je kvaliteta urađenoga.

Dok ovo pišem,  javlja se moj prijatelj i suosnivač udruge“ IPU“ gospodin – Zlatko Jambrešić,  u kojoj udruzi sam i sam član. Također je nezadovoljan sa načinom  na koji se u hrvatskom sustavu provodi dijasporska strategija.

I i drugi razmišljaju slično, sigurno je da nije usamljen u tome.  Ta pitanja interesiraju mnoge hrvatske građane u domovini i u iseljeništvu.

Kako se provodi,  i od čega se uopće sastoji ta iseljenička strategija po kojoj se vodi iseljenička politika, a nitko je nije ni vidio jer ju je Goldštajn zaustavio i nikada za proučavanje objelodanio.  Zato se  ne moramo ni čuditi da su Hrvati u domovini  ali i u iseljeništvu nedovoljno informirani a često i ogorčeni.

Slično misli  i gospodin Jambrešić:  “Govori se  o elektronskom glasovanju, koje nije uvedeno, pomogli su nam oko smanjivanja poreza na mirovine (oko problema s poreima), tek kad su se udruge i druge organizacije oglasile.

Održano  je preko stotinu sastanaka sa Hrvatima širom zemljine kugle, dogovarana je  zajednička suradnja, ali  uglavnom je tema iseljeničke strategije  o  preko 75%, Hrvata u BiH, koji imaju u Vladi isto nekoliko ureda i bave se tim pitanjima.  Na žalost, novac koji se godinama prelijeva u BiH,  ne dolazi potrebitima, što je izazvalo i bijes hrvatskih građana u BiH kad su vidjeli u kakvim vilama žive njihovi zastupnici u BiH.

Kao jedna od strategija, nudi nam se očuvanje folklora, za to je oduvijek postojalo zanimanje  u zemljama gdje žive Hrvati, ali gdje su zakoni,  gdje su strategije  o smanjivanju raznoraznih davanja u svrhu ulaganja u RH?

Zašto se ne priznaje retroaktivna nadoplata hrvatskim umirovljenicima na mirovine, ali  se povratnicima znalo  retroaktivno naplatiti,  i tada je zakon ok!?

Zašto se troše tolike svote novaca na domjenke i večere. Samo sa jednom takvom večerom  mogao bi se  urediti možda jedan dječji vrtić, koji nemaju ni papira za slikanje,  nemaju ni  bojice i druge potrepštine?

Sve se samo razmatra, samo se savjetuje i predlaže, ali nema realizacije. Da je političarima čast i ponos na prvom mjestu, a ne samo pozicija, ne bi trebali u Vladi niti savjetnike,  niti desetke ureda koje koriste ti savjetnici, sve bi ipak bilo moguće riješiti.  Tada ne bi ni bilo razdora među Hrvatima, jer bi vidjeli da ovi  na Vlasti, stvarno rade.

Ovo je pat pozicija, građanima se daju mrvice, a oni ostaju u foteljama….

Dok se jasno ne kaže da vlasti mažu oči obećanjima od kojih nema ništa, dok svi građani to ne shvate, nema nama oporavka. Vlada osniva samo povjerenstva i urede, koji bi trebali pomoći oko demografske slike domovine, a to je samo dodatna zarada savjetnicima  koji često putuju, govore nam o zbližavanju domovine i iseljene hrvatske, da  trebamo čuvati kulturu.

Što trebaju  raditi Hrvati koji su iselili u druge države, za to im ne trebaju savjeti političara i njihovi skupi uredi.

Olakšali su nam kao dobivanje putovnice nakon 27 godina,  i to sada kada i  sa osobnom možete putovati po EU, ali odgovore na konkretna pitanja, moraju opet “razmatrati” drugih 27 godina.

Nema ni riječi o pitanjima npr.  neoporezivanja radi poticanja ulaganja,  nekoliko godina pri povratku, o  zdravstvenom osiguranju povratnika, o ogromnoj administraciji koja samo sputava povratnike i ulagače pa nisu u mogućnosti realizirati poslove koje bi željeli pokrenuti u Hrvatskoj.  Onemogućuje to preko 200 raznih  poreza i nameta, dodataka,  ali o tome se šuti i ne govori.

Ljude to zanima, a ne ples i druženje. Oni se sami znaju sastati po raznim feštama koje organiziraju klubovi u drugim državama, za to im nisu potrebni ti silni državni uredi i promoviranje  samih sebe.

Naš hrvatski znanstvenik koji živi i radi u dijaspori  Davor Pavuna napisao je djelo  pod naslovom“ Čuvajte sebe i kada dođete u EU“  Danas, najveći kvalitet u svijetu nije stručnost, već poštenje, jer je jako teško naći poštene stručne ljude kojima možete  vjerovati.

Mi se više ne moramo čuditi zašto nam uz starije i odrasle,  i mlađi ljudi odlaze iz Hrvatske. Oni odlaze većinom  radi razočaranosti u cijelokupni  sustav kakav je postavila država.  Tijekom proteklih  27 godina ništa se nije dobroga ni kvalitetnoga dogodilo  što bi očaralo iseljenike i privuklo ih kako bi se odlučili vratiti i ostati u Hrvatskoj.  Iako ima puno onih   koji se žele vratiti u Hrvatsku, u Hrvatskoj stvarati obitelji i egzistenciju.

Sretnu i uspješnu Novu 2019 godinu, želimo uredništvu „HAZUD-a, svim čitateljima, komentatorima, članovima i onima koji će to biti i postati, svim prijateljima bilo  na facebooku  ili negdje drugdje,  te svim hrvatskim društvima, udrugama i zajednicama u Domovini i u Iseljeništvu.

Želimo vam  u Novoj 2019 Godini više svega dobroga, više društvenog i pojedinačnog uspjeha, veselja i radosti, i  da te blagdane proslavimo u najboljem Božjem miru i dobrom raspoloženju, sa svojim najmilijima i najdražima, rodbinom i prijateljima. Svima onima koji su bilo gdje na putu u Domovinu ili na  povratku,  želim sretan put i vožnju.