Brojne krivotvorine o Jasenovcu koje su i danas u javnom prostoru
Poznati hrvatski istraživači svojim radom doprinose rasčišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu.
Intrigantne knjige strukovnog povjesničara Mladena Ivezića i njegova marna istraživanja upravo te pojmove demantiraju. Njegova knjiga Titov Jasenovac je nastavak Ivezićeve knjige Jasenovac – brojke (Vl. naklada, Zagreb 2003.) kojom je nepobitno dokazano srbofilno napuhavanje broja žrtava, prihvaćeno i po današnjim tzv. antifašistima. Ona nepobitno utvrđuje postojanje logora Jasenovac poslije svibnja 1945., dakle kada su ga preuzeli partizani te istraživanjem dokazano koristili komunisti do 1948. godine za istrebljenje svih nepoćudnih Hrvata. Također postoje dokazi i za nastavak korištenja logora Jasenovac do 1951. godine tj. za teror nad svima onima koje su titoisti kasnije proglasili i progonili kao staljiniste.
Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru.
Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.
Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u ’60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom “Istina o tri Jasenovačka logora”.
Prof. dr. Tomislav Sunić upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja.
Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić.
Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata – upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.
Autor knjige Mladen Ivezić, povjesničar po struci, studentski je kolega prof. Ive Goldsteina, s kojim je u dijametralnom ideološkom i znanstvenom prijeporu. Ivezić je naveo nekoliko zanimljivosti iz logora Jasenovac. Zanimljiva je i ona dokumentirana sa dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?
Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka.
Pitanje arhiva logora Jasenovac
Ono što je predstavljanjem knjige Titov Jasenovac ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici?
Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.
