20. travnja 2016. godine, u New Delhiju, glavnom gradu Indije, u 64. godini života iznenada je umro Janko Bučar (Barovka, 26. VI. 1952. – New Delhi, 20. VI. 2016.)
Janko Bučar rođen je 26. lipnja 1952 godine u Barovki, općina Jastrebarsko, od majke Ane rođ. Vergot i oca Ivana. Osnovnu školu pohašao je u Cerovici do četvrtog razreda, a od petog do osmog u Kostanjevcu. Školu učenika u privredi i Srednju strojarsku školu završio je u Zagrebu. Od 1973. do 1977 godine boravio je u inozemstvu (Njemačka i Južna Afrika). Iz Južne Afrike je kao uvjereni demograf morao otići zbog zalaganja za ravnopravnost i protiv politike apartheida ili rasne diskriminacije.
Po povratku u Hrvatsku upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1982. godine. Pravosudni ispit položio je 1984 godine. Govori aktivno njemački i engleski jezik, a dobro se služi i francuskim.
Član je više nestranačkih udruga – Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatska paneuropska unija, Matica Hrvatska, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Hrvatsko kulturno vijeće, Matica Slovačka, Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva. Hrvatsko-češko društvo, Hrvatsko-japansko društvo za gospodarsku kulturnu suradnju, Hrvatsko društvo karikaturista, Hrvatsko-austrijsko društvo, Hrvatsko-izraelsko društvo, Amnesty International za Hrvatsku, Hrvatsko filatelističko društvo, Foto klub Zagreb, Hrvatsko društvo darivatelja krvi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori sa sjedištem u Baselu.
Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti i Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske.
Autor je brojnih književnih djela, preko trideset; “Misli opasnog čovjeka”, “Domovinski rat kroz smijeh do suza”, “SVaki dan ljubav”, “Nepopravljive misli”, “Iz neispranog mozga”, “Anegdote i misli Tina Ujevića”, “Hrvatski književnici u anegdotama”, “Susreti s Braniteljima INA NAFTAPLINA KVIN-a”, “Riječi opasnog čovjeka – Kakvi su to socijalni i ostali demokrati, koji su progonili socijalne i ostale demokrate?”, “Susreti s velikim Otom Reisingerom”, “Istinite lovačke – časna riječ” a piše aktivno i dalje te se njegova bogata riznica svakodnevno popunjava kvalitetnim književnim djelima.
Živi i radi u Krašiću i u Zagrebu.
PISMO ZORANU MILANOVIĆU, predsjedniku SDP-a iz knjige “Pisma iz vedrine duha”
Poštovani gospodine Milanoviću
predragi Zoki
napisao sam pisma iz vedrine duha i uputio ih nekim osobama iz hrvatskog javnog života, prije svega politike, misleći pri tome da Vama ne bih ni trebao jer sam čuo da se pred Vašim prostorima pjevala pjesma Od Vardara pa do Triglava, gazimo po kostima…. pa se skoro nisam to usudio učiniti. Ali ipak, potreba me natjerala i na ovo pismo Vama, iako držim da su i prijašnja u dobroj mjeri namijenjena Vama i dijelu članova Vaše stranke.
Prije svega Vam čestitam na tisuću godišnjoj povijesti socijalde-mokracije na hrvatskim prostorima. Ali ne mogu ne pitati i Vas kao čelnika Socijalno demokratske stranke, kakvi su to socijalni i ostali demokrati, koji su progonili socijalne i ostale demokrate, i to ravno u nekim zemljama još i danas, a u Hrvatskoj od 1945. do oslobođenja od fašizma 1990 godine i u obrani od fašističko-komunističke agresije od 1991 do 1995 godine? Za vrijeme tog fašističkog progona, bivša tvorevina imala je u postotku najviše političkih zatvorenika u odnosu na broj stanovnika u svijetu. Vjerovatno zbog toga što je za diktatora imala visokoobrazovanog doktora bravarskih znanosti koji je poznavao više vrsta ključeva za zatvaranje. Drugačije se ne mogu objasniti ta zatvaranja i progoni svih demokrata, a time i Hrvata, kao i ostalih naroda i narodnosti po cijelom svijetu gdje je fašizam nasilno vladao ili danas vlada.
Znam da ne znate odgovor na postavljeno pitanje kao ni većina Vaših članova, ili pak ne želite znati, a niti čuti ga. Zato ću vam ga ponovno napisati da ne bi bilo kasnije nesporazuma. To su najveći nitkovi u povijesti čovječanstva. Odgovor mi je dao jedan gotovo nepismeni čovjek koji nije morao kupiti diplomu da bi to mogao zaključiti.