Hvala Ti draga moja Ljiljana,
silovana, ranjena, hrabra ratna heroino,
koja si mi otvorila svoje srce koje godinama krvari.

Bila si lijepa, mlada majka, uzorna seoska žena,
pleterom okićena, iz Slavonije iznjedrena,
uživala u svojim mališanima,
rođenjima, rođendanima,
nedjeljnim zajedničkim svetim misama,
božićnim, uskršnjim i duhovnim blagdanima,
u susjedovim slavama,
obiteljskim skromnim gozbama,
u išaranim cvjetnim vrtovima,
na  zelenim brazdama, slavonskim livadama i njivama.

          „Najcrnji datum mog života, 24. rujan 1991. Doljanci-Biškupovci.
Njiva, samo petsto metara od moje kuće…
Odjednom odnekud obrasle nakaze u zelenim uniformama došle,
skočile sotone na mene i počele me daviti,
srušile me na zemlju, izbili zube.
Prepoznajem dvojicu seljana, četnika.
Molim ih da me puste, da imam djecu.

Još jače me čupaju i tuku.
Krvavi tragovi iza mene na zemlji ostaju,
dok me onako krvavu i pretučenu nekud vuku.
Plačem i molim,  nikome u selu nisam zlo nikad učinila.
Za svaku riječ šamar i šaka.
Teturam od boli.
„Ustaška kurvo, hrvatsko smeće, majku ti jebem hrvatsku,“ ponavljaju.

U  auto me četnici silom ugurali,
ni vestu mi nisu dali uzeti,
ni djecu, ni muža pozdraviti.
Voze me u nepoznato,
sve me boli u magli, u krvi,
molim Boga da mi  mučenje što prije skrati.
Neće me krvnici prestati tući i ponižavati,
da me bar hoće odmah ubiti…

          Iza mene su tisuće neprospavanih noći,
psihijatrija, bezbroj tableta,
tisuće sati kod psihijatra,
javna sramota, sažaljenja,
ismijavanje aboliranih domaćih razbojnika.
Bolujem i trpim, živim a ne živim…“
Dramatičnu ispovijed, drage mi paćenice,
prekidaju suze, gorčina i poludjeli tlak.

„Ne znam kuda me voze,“ prisjeća se Ljiljana,
„Sve mi je postalo svejedno.
Tresem se od šoka,
a pijandure mi se smiju,
kundakom me udaraju,
guraju mi cijev u usta,
moja krv im postala tinta,
crtaju četnička znakovlja.“

Auto se zaustavlja.
Zloglasni logor Bučje.
„Polumrtvu me bacaju među druge jadnike,
logoraše, civile, uplakanu djecu i žene, starice.
Pretijesno i za dvoje, a nas desetero.
Dugi rafal iznad pakla.

         I danas čujem posljednje krikove što odzvanjaju šumom.
Zločinci ubijaju Boga u ljudima koje su slučajno sreli.
Slavlje im je mučilački krvavi pir.
U zraku rakija, srpske „pesme,“ izmet i mokraća.
Došao je red i na mene.
Vuku me i bacaju pod blatne vojničke čizme.
„Kurvo ustaška, e sad ćeš platit za svoje Hrvate”.

         Ne znam koliko je razjarenih zvijeri bilo.
Smrdljivi, prljavi, pijani, pobješnjeli četnici,
trgaju mi odjeću s ranjenog tijela.
Molim da me ubiju, još više se iživljavaju.
Padam u nesvijest,.
I tako danima do siječnja 92.

Već godinama molim i molim
da se riješi ovaj krimen,
da se kazne oni koje poznajem.
Sve institucije su nijeme i šute,
a ja životarim, ali ne živim!“

Autor poznat Redakciji HAZUD-a