Datum objave: 30. listopad 2015./Piše: Đivo Bašić
Zamislite samo. Ljudi su oduvijek vjerovali u bolje sutra i drugi svijet, a loše danas je većinski uvijek danas i sada! Drugi bolji svijet mora biti posljedica ovog lošeg jer je Bog jednostavno mogao odmah stvoriti dobri (zagrobni) život bez gnjavaže ovozemaljskog života! Ovdje na Zemlji bolje sutra je – malo sutra!
„Granit neki smatraju običnom i na neki način dosadnom stijenom. Kako god, to je jedina stijena koju ne možemo napraviti. Sa svom našom naprednom tehnologijom možemo napraviti dijamante i bilo koju drugu stijenu, ali ne i granit. Granit sadrži polonij. Zanimljiva činjenica u svezi polonija 218 je da on ima vrijeme poluraspada oko 3 minute. Vrijeme poluraspada znači da, ako počnete s jednim kilogramom polonija 218, za tri minute imate pola kilograma, a nakon idućih 3 minute imate četvrtinu kilograma, itd. Dakle tvrdnja je da je ovaj polonij u granitu uhvaćen unutar 30 minuta nakon što je nastao. Polonijevi aureloli pokazuju da je granit, pa stoga i zemlja, stvoren za manje od sata. Razlika između jednog sata i evolucionističkih milijardi godina nije mala, ali ipak polonij se može proizvesti od urana. Međutim, kada pronađete polonijeve aureole posebno, bez uranovih aureola, imate nešto tajanstveno. Kako to da se tamo nalazi polonij bez onoga što ga je proizvelo? Ako nađete samo polonijeve aureole, onda to pokazuje da postoji izvor, tj. da je nekako unesen unutra. Ili je polonij formiran sa stijenom, te je stijena morala biti hladna. Jer ako je bila otopljena materijal izlazi [iz]van stvarajući aureole, otopljena stijena bi uništila aureole i ne bismo ih našli. Stoga materijal mora biti hladan i polonij stvoren u njemu da bi napravio ove polonijeve aureole. Stoga je morao biti tu kada je stvorena zemlja. Ovi elementi, radioaktivni elementi, bili su tu. I unutar najviše 19 minuta, zemlja je bila čvrsta. Slušamo kako znanstvenici govore mnogo različitih stvari. Često je teško odlučiti kome vjerovati. Ponekad se čini da bi mi trebali tražiti odgovor. […] Pokušajte smisliti novu primarnu boju za dugu. Ne možete. [Pazite, primarnu, a neku od nijansi ovog sivog svijeta.] […]
Robert W. Faid, američki nuklearni inženjer i znanstvenik, nedavno je proveo istraživanje. On je bio proizvod znanstvene zajednice i poricao je postojanje Boga. ‘Veličanstvo’ čovjek je bilo sve što mu je trebalo. Sve do jednog dana kada ga je doktor nazvao vezano za neke pretrage. I rekao mu: ‘Moramo razgovarati.’ Faid je iznutra bio pun raka. I nije bilo ničega što su znanost i tehnologija mogle učiniti. Suočavajući se sa smrću, osjetio je čudan osjećaj smirenosti. Kao da će sve biti u redu. I čudesno, bilo je. Tjedan kasnije doktor je kazao Faidu da je rak nestao. Potpuno nestao i da nema objašnjenja zašto je nestao. Radujući se kada je čula vijest, znanstvenikova žena je rekla Faidu kako je organizirala preko 2.000 kršćana da se mole za njega. On je rekao: ‘Hvala’. Ali još nije mogao vjerovati u čuda ili u Boga. Znanstveno razmišljajući zahtijevao je jaki, nedvojbeni dokaz. Faidov čudesni oporavak prisilio ga je preispitati svoja agnostička uvjerenja. Stoga je svoje znanstvene metode i vještine iskoristio za testiranje teorije o Bogu. Nakon godina temeljitog istraživanja, Faida su zaključci naveli da prihvati stvarnost Krista, sa znanstvenog stajališta. Nedugo nakon toga prihvatio Ga je kao svoga spasitelja. Čak je napisao i knjigu o svom istraživanju. […]
U [biblijskom] Petoknjižju, koje je [na]pisao Mojsije, imate najnaprednije higijenske zakone. I ovo je razlog zašto su u doba kada su se kuga i guba širile Europom krivili Židove, jer u njihovim get(o)ima nije bilo tih bolesti. Jer nisu imali kanalizaciju koja bi tekla ulicama, kao što ste imali u Parizu, gdje bi [sve] istjecalo u rijeku Seinu, iz koje su poslije ljudi pili, kupali se u njoj. […]
Do 1900-ih znanost nije znala za stvari kao što su klice. Zapravo, u bolnicama u Europi i Americi 1900-te doktori bi izvodili autopsije tijekom jutra i napuštali bi prostorije sa još krvavim rukama i porađali žene. Žene koje su rađale umirale su po stopi mortaliteta od 60% u odnosu na žene koje su ušle u bolnicu. I kada je jedan kršćanin koji je čitao Levitski zakonik (dio Biblije) otišao u bolnicu i dao uputstva svima za prati ruke u vrućoj sapunici prije nego dodirnu rodilju, bio je izrugan. Ali zbog njegovog položaja su ga poslušali i stopa smrtnosti je pala na oko 1/10 one koja je bila u drugim bolnicama. Uzmimo samo jedan primjer, obrezanje, koje je bio naređeno za 8 dan; ne za 7, ne za 9, nego za 8. I tek se nedavno saznalo da je zgrušavajući čimbenik u čovjeka, u bebe, na vrhuncu osmoga dana. Zato bi ovo bilo savršeno vrijeme za ovu vrstu operacije, najsigurnije vrijeme.“ (Izvor: Internet). [Glumac Pavle Vuisić je u šali tijekom jednog filma rekao da se mogla napraviti bunda od ostataka kad su njega sunetili.]
U drevnom Rimu bi rođeno dijete okupali, te donijeli ocu pred noge. Otac je „imao pravo“ priznati ga ili ne. Kao znak priznanja, podizao bi ga u naručje, a u suprotnom dijete bi bilo izloženo izvan kuće i prepušteno sudbini. Dijete bi nakon sedam dana svečano dobilo ime, te bi mu stavili kožnatu ogrlicu – kutijicu sa zapisom (lat. bulla) kao znak slobodnog rođenja i zaštite od uroka. Ipak, „otac je po svojoj očinskoj vlasti (patria potestas) imao pravo djecu izložiti, prodati ili ubiti. […] Deveti bi dan dječak, a osmi djevojka dobila ime i religiozno osvećenje žrtvom u kući (dies lustricus).“ (August Musić, Nacrt grčkih i rimskih starina, /Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 1942/, pretisak, Ex libris, Zagreb, 2002, str. 151). U krugu obitelji starog Rima stjecale su se tri osnovne vrline koje su trebale resiti svakog slobodnog Rimljanina: odgovornost, pobožnost i jednostavnost. Ovdje moramo dodati i „jednostavnost“ nepravdi jer svi ljudi tog vremena nisu bili čak ni pravno jednaki i slobodni, ali je napredak civilizacije već pronašao svoje vodilje jer znate kako je: svi putovi vode u papirnatu jednakost. Jadna li su pak ona društva i države kojima u korijenu leži okrutno rimsko pravo i papirnato zaleđe.