Boga nikada nitko nije vidio: Jedinorođenac – koji je u krilu Očevu, on ga je objavio (Iv 1,18) stoji u današnjem evanđeoskom ulomku

Nalazimo se u Godini vjere. Mi vjerujemo! A, Vjerovanje nije znanje već prihvaćanje. Toga smo svjesni uvijek bili i svjesni toga ostali. No, unatoč tomu, čuli smo puno puta upit: Tko je Boga vidio? Nitko!, glasi naš odgovor usklađen s pročitanim evanđeoskim ulomkom i na samom početku s istaknutim citatom. Mi ne znamo da Bog postoji. I, ako postoji, nismo to doznali svojim umovanjem već prihvaćanjem uvjerenja naših predaka, usklađena s naukom Jedne svete katoličke i apostolske Crkve. Mi vjerujemo da Bog postoji. Kada bismo znali da on postoji, znali bi to i ostali ljudi. Jer, gdje god postoji glagol znati sa svim mogućim izvedenicama, tu postoji i načelno slaganje svih ljudi.

Čuli smo i izričaj: Bog ne postoji! To je znanstvena istina! Znanost je to dokazala. Kada bi bilo imalo poštenja kod onih koji niječu  Božju opstojnost i oni bi, poput nas, govorili: Vjerujemo da Bog ne postoji! To smo naslijedili od svojih starijih i to držimo, vjerni našoj tradiciji.

Ovdje navodim primjer jedne male srpske djevojčice: Kada smo bili blizu Slanoga na kupanju doznali smo da neki Srbin iz Beograda dolazi sa svojom obitelji svake godine na odmor blizu Slanoga. I, njegova mala šest-godišnja kći dolazila bi i blizu nas. Iskoristio sam priliku da je upitam:

• Jesi li Ti Hrvatica?
• Ne, ja nisam odavde!
• A, je li Anka Srpkinja?
• Ne, ona je odavde!
• Vjeruješ li u Boga?
• Ne!
• Zašto?
• Mene uče da Boga nema, i ja držim da ga nema. A, kada ja odrastem, sama ću zaključiti ili ga ima ili ga nema.

Moram priznati: susreo sam, 1961. godine,  odgojeno dijete. I, danas bih se želio susresti s tom, bivšim djevojčicom i čestitati joj na djetinjem poštenju i s njome izmijeniti kvalitetni razgovor, makar se ne slagali.

Zato ovdje svečano izjavljujem: Mi ne znamo da Bog ne postoji. Znanost to nije dokazala. Da je to znanost dokazala, znali bi to manje-više svi ljudi. Doznao bih i to i ja. I, u tom slučaju, ne biste me ovdje gledali ni vi ni bilo tko kao svećenika. Jer, niti bih bio svećenik, niti bih bio vjernik. A, gledate u meni svećenika, jer sam prihvatio ponuđenu mi istinu: Bog postoji! I, budući da u skladu s Misnim vjerovanjem: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje svega vidljivoga i nevidljivoga, i ja vjerujem, imate ovdje u mom liku katoličkoga svećenika.

Prihvatio sam: On je stvoritelj. On je Otac! Ali, ne Otac, tako nazvani već Otac stvarni, Otac Gospodina našega Isusa Krista, kako to mnogo puta napisa sveti Pavao i kako mi tu činjenicu svake godine slavimo i slaveći je, sve pozitivno u sebi preporađamo te svoju vjeru i svoje uvjerenje, iz vjere izraslo uvijek, a pogotovo na Božić i na Uskrs jačamo. Jer, svake godine, upravo tada, svoju vjeru učvršćujemo, ponosni što vjerujemo i što vjernici uvijek ostajemo, a osobito danas, kada Bog biva veći prognanik sada negoli ikada do sada. A, mi, unatoč tomu, vjerni ćemo mu biti, vjerni mu ostati, u toj vjernosti oči zaklopiti i k njemu u njegovo krilo stići, otkuda nam Isus dođe i komu u svom ljudskom liku ode kao pobjednik nad smrću, vječnim nam neprijateljem. I Bog, istjeran iz Europske Unije, u koju ludo srljamo, ne će biti istjeran iz naših srdaca i iz naših domova. Živjet ćemo i mi u njemu i on u nama, u skladu s riječima Jozue, Mojsijeva nasljednika: Ja i moj dom služit ćemo Bogu (Jš 24,21). Služit ćemo mu i mi, premda ga ne vidimo, u skladu s riječima iz Jobove knjige: Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A, kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću kao svoga gledati, i očima mojim ne će biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. (Job 19,25-27). I, kao da je pisac Knjige o Jobu gledao naše ovodobno jadno i sadašnje vrijeme gadno. Dodao je: Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?, mača se tad bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da ima suda (Job 24,28-29).

I, sada neka se svatko upita: Tko je moj izbavitelj? Tko vječno živi? Tko je nad zemljom ustao? Tko će me probuditi? Tko će mi zaklopljene oči otvoriti? Tko će me k Bogu dovesti da ga vidim i vječno ga gledam? Odgovor nalazimo u istoj navedenoj rečenici. I, zahvaljujući piscu Jobove knjige, svatko od nas može odgovoriti: To je onaj za kim čezne srce moje, onaj koji u mom srcu živi.

A tko je taj? Kažu nam oba oblika istoga vjerovanja: On je Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, …treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, (otkud će nam) doći suditi žive i mrtve. On se za nas rodio, njegov rođendan svake, pa i ove, godine slavimo, zahvalni njemu što je radi nas ljudi došao te za nas umro. I, uskrsnuo. Amen

Molitva trudne Majke pred Jaslicama

           Isuse, dok Te častim u jaslicama kao malo dijete, poručujem Ti, u  svojim skladu s tvojim naukom: Nosim Te pod svojim srcem i ljubim Te kao svoje vlastito dijete. Budi hvaljen i slavljen svugdje, a osobito u jaslicama kao Marijino i pod mojim srcem kao moje dijete. Onako kako sam, kao plod svoje utrobe, primila Tebe, onako i Ti u nebesku slavu primi mene, kad svoje oči zaklopim i blaženo umrem. Amen.

Molitva majke s djetetom u naručju pred Jaslicama

Isuse, dok Te častim u jaslicama kao malo dijete, poručujem Ti, u skladu s tvojim naukom: Nosim Te u svom naručju i ljubim Te kao svoje vlastito dijete. Budi hvaljen i slavljen svugdje, a osobito u jaslicama kao Marijino i mom naručju kao moje dijete. Onako kako sam, kao svoje dijete, primila Tebe, onako i Ti u nebesku slavu primi mene, kad svoje oči zaklopim i blaženo umrem. Amen

fra Martin Planinić