Emilija Herceg; Na proplanku snova

Putujem bez slike proplankom snova svojih

Osjecam umor u nutrini  svojoj

Zaboravljenost me muči stalna.

Zaboraviti, ili zaboravljen biti?

Ili razumom iz sna postavljam pitanje sebi;

Odakle dolazi osjećaj kad čovjek se osjeća

Poput pozdravnih riječi izrečenih negdje na širini vjetra?

Tako se nadjem u beznadju sna,

Na proplanku snova svojih,

S porukom u svemir,

I nekom snažnom tajnom vezom čije usmjerenje osjećam.

I ne vidim, jer putujem bez slike, proplankom snova svojih.

Odjedanput se ne osjećam više sama i zaboravljena

Ja osjećam tebe, i tebe, i tebe.

Ja osjećam tvoj osmijeh koji me grije,

I njen pogled koji me njeguje,

I osjećam njegovu tugu.

I njenu  radost.

Ja osjećam život kako se u meni budi,

Otvaram oči, i ja vidim sliku,

Tražim smisao smisla,

Poruku od poruke.

Ja ne vidim smisao smisla,

Niti nalazim poruku od poruke.

Puštam misli i osjećaje da vibrirajući teku

S ljubavlju prema nebu,

I bez straha u sebi.

Nestaje zaboravljenost, nestaje tuga

Ostaje samo vjera koja me ovija.

Zlatno zrno života okrećem kao kocku  s dijelovima.

Iz nje kao dijelovi ispadaju pitanja,

I stvaraju pokret.

Tvore životnost

i

Ubijaju ukočenost.

Prva pitanja odjekuju u smislu moje svijesti i stvaraju eho u meni.

Gdje učimo živjeti?

Gdje učimo učiti?

Zašto  učimo zaboravljati živjeti?

Zasto učimo naučeno zaboraviti?

Zlatno zrno života okrećem kao kocku  s dijelovima.

Iz nje kao dijelovi ispadaju pitanja

I stvaraju pokret,

Tvore životnost

i

Ubijaju ukočenost.

Koliko pametne ukočenosti je potrebno

Za zaboraviti,

Za izbjeći,

Sva ona pitanja

Koja se odnose na ljubav;

Ljubav prema sebi,

Ljubav prema tebi,

I prema njoj,

I prema njemu,

 I tvoja prema njoj  i njemu i meni.

Gdje možemo mi naučiti zaštititi svoju ljubav od stvarnosti?

Od zbilje u kojoj me slobodom lažu,

I gdje učimo mi učiti sanjati,

Učiti sanjati i budan biti,

Gdje se uči budan biti za svoje snove,

Za snove koji stvarnost stvaraju.

Za snove koji mijenjaju

I mene

I tebe

I njega

I nju.

Zlatno zrno života okrećem kao kocku  s dijelovima!

Iz nje kao dijelovi ispadaju pitanja

I stvaraju pokret,

Tvore životnost

i

Ubijaju ukočenost.

Očišćena zrna sijaju kao odgovori!

Odjednom shvaćam kako je jedini smisao postaviti smisao.

Jer život je tamo gdje je pokret,

Jer život je tamo gdje je ljubav u našim srcima,

I nada u našim glavama,

Gdje neizvjesnost ne stvara strahove,

Ali se neizvjesno nalazimo u prostoru lebdenja,

I osjećamo  stalno dolazeće i odlazeće vibracije svuda oko nas.

Autor; Emilija Herceg