Emilija Herceg; Molekule života

Kad se mržnja u tebi pojavi,

nek ispari u svojoj magli.

Nek tvoja duša ostane čista,

nezaprljana čestim uvredama.

 

Sve što tebi tad ostane,

jest praznina!

 

Praznina u tebi,

praznina bez volumena,

pazi da se ne izgubis u njoj.

 

Trazit ćeš  ti ponovno sebe,

a ipak nećeš se naći.

Ne da ti neka ljepljiva masa

čije molekule

poput božićnih kugli

posvuda vise i stežu te u vrtlog.

 

Igra moći još nije zaustavljena,

kotač se i dalje pokreće!

 

Pojavljuje se mučnina,

gađenje i potreba za bijegom,

negdje u nekom nepoznatom pravcu,

u neke druge  definirane dimenzije.

 

Posijecimo sve ono što su nam trgovali,

sve ono  u što su nas uvjeravali.

Raskinimo sa svima  onima,

koji su nam nabijali korzete na  golu kožu.

 

Okrenimo leđa svima onima

koji su nas konzumirali,

apsorbirali i zbog pravila igre njihovih egoa

prodavali kao čvrsta moralna načela.

 

Ne želim više misliti o njima!

Ne želim takve u svojoj blizini!

 

Kotač se i dalje pokreće,

čovjek je na oprez pozvan.

Čovjeku bez srca, 

s razumom u glavi,

treba zatvoriti vrata moći.

 

Okrenuh  se svjetlu!

Možda gori ipak negdje

neka svijeća.

  

Napisah riječi

za jednu dušu

koja pali svijeću svjetla,

i tiho govori molitvu hvale.

 

Za dušu  koja mi jedino snagu daje!

Hvala ti na svjetlosti koju nosiš u sebi!

Emilija Herceg