Dužijanca se u Subotici proslavlja 103 godine, a kao obiteljski običaj u narodu je prisutna i nekoliko stoljeća. Dužijanca kao obiteljska svečanost održavala se u vrijeme dok se živjelo u velikim obiteljskim zajednicama. Za žetve („risa”) žeteoci („risari”) mukotrpno su ručno kosili, a žene i djevojke („risaruše”, „rukovetačice”) vezivale snoplje („rukovetale”). Najspretnije rukovetačice plele su vijenac od pšenične slame i klasja, koji se predvodniku žetelaca („bandašu”) stavljao na šešir, i ukrase („pêrlice”) za kićenje ostalih žetelaca.
Kad je pšenica požnjevena i skupljena u snopove („krstine”), okićeni risari s bandašem na čelu u povorci su odlazili na domaćinov salaš. Domaćica je blagoslovljenom vodom škropila pšenični vijenac, a domaćin je risare nudio rakijom i vinom. Bandaš ga je pritom izvijestio o žetvi, kakvoći ljetine ibroju krstina te mu je predavaožitnivijenac, koji se vješao u trijem („ambetuš”) ili u sobu i čuvao do iduće godine, a s jeseni se iz njega uzimalo par zrna i stavljalo u sjetvenu pšenicu.
Dužijanca se othrvala svim promjenama vremena, sačuvala i izgradila kulturu, hrvatskog naroda na prostorima Bačke. U svojo povijesti postoje tri načina na koji način se organizirala.
Prvi da se Dužijanca organizirala kao obiteljska svečanost, koja je pravo javnosti stekla 1911. godine i to u crkvi. Drugi podrazumijeva to da je dugi niz godina ova manifestacija poprimala obogaćujuće forme isključivo unutar crkve i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što su bili Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U vrijeme komunizma dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. Treći pak odnosi se na to da su ljudi svjesni i zauzeti za bogatu baštinu okupljeni oko Kulturno umjetničkog društva “Bunjevačko kolo”, 1968. organizirali takozvanu Gradsku Dužijancu. Bile su tada dvije Dužijance – “crkvena” i “gradska” koje se nisu smjele “ni dodirnuti”.
Novi datum u slavljenju dužijance je 1911. godina kada je župnik subotičke župe sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Taj liturgijski dio subotičke i somborske dužijance je postao najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata.
Nastala je kao nešto što je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila se tako snažno, da ta liturgijska dužijanca traje već puno stoljeće. Kućna (obiteljska) dužijanca je zaboravljena, a ova liturgijska živi. Od kada su se na njivama pojavili moćni poljoprivredni strojevi, koji i kose i vršu, i ovršenu pšenicu utovaraju u prikolice, sve je više padala u zaborav ona lijepa dužijanca s kućnoga praga.
Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana.
Blaško Rajić
Od 1968. proslava dužijance organizirana je kao folklorno turistička manifestacija s bogatim programom priredaba – natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana iz Subotice i okolnih naselja, sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja.
Od 1993. crkvena i građanska svečanost, dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca. U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organiziraju mnogobrojne priredbe s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na žitnom polju na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju natjecanjem risara, izložbom slamarskih radova, književnim večerima, „velikim kolom” s izborom bandaša i bandašice i dr., a proslave se organiziraju i u Mirgešu, Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu i Žedniku. Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje ispraćajem bandaškog para iz župe sv. Roka.
U svečanome mimohodu, u kojem sudjeluju barjaktar dužijance, mnogobrojni jahači i ukrašene zaprege s djevojkama i mladićima u bunjevačkoj nošnji, bandaški par odlazi u katedralu, gdje se na svečanoj misi blagoslivljaju žitna kruna i drugi simboli i darovi. Nakon mise u mimohodu se odlazi na središnji gradski trg, gdje se, na pozornici stiliziranoj u obliku „salaša”, prikazuje doček risara. U nastavku svečanosti bandaški par gradonačelniku, kao domaćinu grada i svih sudionika proslave, predaje kruh od novog brašna. Istog poslijepodneva održava se „bandašičino kolo”. Proslava dužijance završava proštenjem na subotičkome prigradskom svetištu Bunariću.
Dužijanca je znak vašega hrvatskog i katoličkog identiteta
Proslava Dužijance 2014. je organizirana po programu kao i ranijih godina. Ove godine organizaciju svečanosti preuzela je Udruga bunjevačkih Hrvata „”Dužijanca”.
Proslava je trajala gotovo četiri mjeseca, a uključila je brojne događaje. Dužijanca 2014. počela je blagoslovom žita na Markovo, 25. travnja 2014. godine, pokraj Etno salaša Balažević u Tavankutu. Obilježavanje dužijance je nastavljeno nizom manifestacija: održano je priskakanje vatre na sv. Ivana Cvitnjaka na Etno salašu Balažević, smotra dječjeg folklora „Dužijanca” s izletom i etno radionicom Mala Bosna, održavanjem XXIX. saziva „Prve kolonije naive u tehnici slame”u Tavankutu, teizložba radova sa XVII. Međunarodne likovne kolonije „Bunarić 2013.” u dvorana HKC „Bunjevačko kolo”, Subotica…
U Subotici je 9. i 10. kolovoza je održana centralna proslava Dužijance. Slavlje je počelo u subotu 9. kolovoza u katedrali-bazilici Sv. Terezije večernjom molitvom, te dočekom dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića, koji je bio glavni gost i predvoditelj mise zahvalnice.
U večernjim satima održan je kulturno-umjetničkom programu na Gradskom trgu. mons. Beretić predstavio je bandaša Petra Skenderovića i bandašicu Kristinu Ivković, koji su ove godine bili središnje osobe Dužijance 2014. “Risari”, sudionici Takmičenja risara, položili su vijenac na spomenik “Risaru” i na spomen-bistu Blašku Rajiću, a potom su na bini prikazali u živoj slici kako je nekada na salašima izgledao završetak žetve.
Slijedio je izbor tri para pratitelja bandaša i bandašice. Sudjelovale su dvadeset tri djevojke i osam mladića u bunjevačkoj narodnoj nošnji. Poseban žiri za tri najljepša para izabrao je Ivanu Dulić i Aleksandra Dulića, Anu Ivanković Radak i Jasmina Blatnjaka te Nađu Kovač i Marina Piukovića. Potom je održana Folklorna večer na kojoj je nastupilo dvanaest kulturno-umjetničkih društava među kojima četiri iz Hrvatske dva iz Bosne i Hercegovine te jedan iz Grčke
Centralno slavlja proslave 103 Dužijance je održano 10. kolovoza. Počelo je u crkvi sv. Roka. Ondje je prigodnim obredom župnik msgr. dr. sc. Andrija Anišić ispratio i blagoslovio bandaša i bandašicu. Oni su iz te crkve na svečanim zapregama, u pratnji svojih pratitelja te bandaša i bandašica iz Sombora, Svetozara Miletića, Bajmaka, Tavankuta, Đurđina, Žednika i Mirgeša pošli u katedralu na misu zahvalnicu, noseći sa sobom „krunu” napravljenu od žita kao simbol Dužijance. Krunu je i ove godine isplela Jozefa Skenderović, umjetnica u tehnici slame.
Euharistijsko slavlje počelo je blagoslovom žitnih klasova koji su pod misom podijeljeni svim sudionicima slavlja kao uspomena na ovogodišnju Dužijancu i kao poticaj da u obiteljima, čuvajući taj blagoslovljeni klas, mole Božji blagoslov za sve usjeve.
Misu je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u zajedništvu s domaćim biskupom te s desetak svećenika. U propovijedi biskup msgr. Mate Uzinić, među ostalim, je rekao:
„Radujem se što sa svima vama mogu slaviti ovu Kristovu nekrvnu žrtvu, ovu žrtvu zahvale za ovaj grad, ovu biskupiju i sve ljude u njoj, za bake i djedove, očeve i majke, djecu i mlade, za ovogodišnji završetak žetve, za vaša rodna polja i vaše salaše. Donosim vam pozdrave grada Dubrovnika i svoje Dubrovačke biskupije, koju miluje sinje more i štite kameni miri i tvrde stine a koja na svom području čuva uspomene i zemne ostatke jedne žene, koja je u svojoj malenosti bila velika, bl. Marije Petković, koja je proseći za svoj samostan i siromašne djevojke u njemu pravo u ovim vašim krajevima naišla na otvoreno srce i darežljivost vaših predaka. Tu otvorenost vašega srca osjećam i ja, dok zajedno sa svima vama danas Gospodinu zahvaljujem za sve vas, za ovu vašu svečanost, za vašu ustrajnost, za vašu hrabrost i vašu postojanu vjeru.
Dužijanca je znak vašega hrvatskog i katoličkog identiteta i vaše stoljetne uljudbe koju ste čuvali, razvijali i danas s pravom ponosno svjedočite drugima i oplemenjujete društvo u kojem živite. Dok danas u zahvalnosti Gospodinu s ponosom gledamo na minulo stoljeće od kada se Dužijanca slavi, želimo u ovom slavlju moliti da i mi danas budemo dostojni čuvari, graditelji i svjedoci onoga što su nam naši preci namrijeli.
Vjera u Krista i u obilju i u oskudici nosi sa sobom vjernost koja je pomiješana s rizikom. Poznato mi je da je i ovdje među vama bilo onih koji su radi vjere u Krista bili spremni na rizik da ostanu bez posla, bez kruha svagdašnjeg, bez životne sigurnosti. I to je povijest Dužijance. Činili su to jer su znali da je Gospodin tu, da ih neće napustiti. Zato su, jer su imali takvu vjeru, mogli riskirati. Zato su mogli hrabro i bez straha hodati po nemirnim vodama raznih događaja i situacija, u kojima nije bilo lako ostati vjeran svom katoličkom opredjeljenju i svijesti pripadnosti hrvatskom narodu. Isus nas i danas potiče da ostavimo svoje strahove, jer neke stvari, nažalost, ni danas nisu puno bolje. Puno je strahova u nama i oko nas. Ponajprije strah od onoga sutra: hoće li nas biti? Salaši nestaju, pisme se ne čuju. Razjedinjeni smo i skloni optuživanjima. I razočarenju! Gdje je rješenje za ovakvo stanje? Jedino koje mogu ponuditi je ono koje nam nudi
Gospodin u današnjem evanđelju, a ono nas zajedno s Petrom poziva da napustimo svoje lađe, svoje strahove, uske poglede, interese i granice, i krenemo s vjerom i povjerenjem prema Isusu. Samo ako nam je pogled usmjeren na njega, moći ćemo bez straha hodati po nesigurnim vodama života i nećemo tonuti opterećeni vlastitim osobnim, obiteljskim i nacionalnim problemima i još više predrasudama.”
Bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu
Nakon svečanog euharistijskog slavlja, uslijedila je svečana povorka sudionika Dužijance od katedrale do glavnog gradskog trga. Koračajući i pjevajući subotičkim ulicama prema središnjoj svečanoj bini, koja je bila postavljena na platou ispred stupova nekadašnjeg Narodnog kazališta, članovi brojnih folklornih društava i skupina iz zemlje, kao i gosti iz inozemstva (Hrvatska, Mađarska, BiH,Grčka) bili su praćeni pljeskom mnoštva građana koji su nazočili vrhuncu ovogodišnje proslave završetka žetelačkih radova.
Slavlje Dužijance završilo je predajom somuna, blagoslovljenog kruha koji su bandaš Petar Skenderovića i bandašica Kristina Ivković ponijeli iz crkve i predali ga gradonačelniku koji ga je uzdignutog pokazao na sve četiri strane grada, s nadom da će biti dosta kruha za sve stanovnike grada Subotice.
Slavlje Dužijance završilo je navečer “Bandašicinim kolom” na Gradskom trgu. To veselje svečano su otvorili bandaš i bandašica koji su pozvali sve u kolo. Proslava stotinu treće godine Dužijance, zahvaljujući velikom trudu Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca” organizatora , pamtiti će se zbog bogatog višemjesečnog programa na najvišoj razini, i što su pokazali da bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu i kada nemaju potporu dijela hrvatskih institucija i političke elite. Bunjevački Hrvati su jasno pokazali da je Dužijanca najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata kao i grada Subotice . Naš narod na ovim prostorima je prošao kroz stoljetne borbe i patnje, i još jednom je pokazao da ga niko nemože spriječiti da sačuva svoje podrijetlo.
Autor; Z.Ifković
izvor; hkv