Sudstvo bi, prema važećem Zakonu o sudovima i Ustavu RH moralo biti neovisno. Međutim neovisno sudstvo ne znači da sudac može suditi isključivo po svojem sudačkom uvjerenju (ili po nečijem uvjerenju) već na osnovu prikupljenih i ispitanih dokaza i činjenica. Često te činjenice ništa ne znače. Nadalje, posljednje vrijeme događa se da o nekim pitanjima Vrhovni sud donosi mišljenje o tim pitanjima, koje pak prosljeđuje nižim sudovima kao mjerodavno, pa proizlazi da suci na nižestupanjskim sudovima ne mogu ni imati svoje slobodno sudačko mišljenje već moraju suditi po principu  “već veži konja gdje aga kaže”

Autor: Nada Landeka

U Hrvatskoj je stanje u pravosuđu ne katastrofalno već potpuno trulo. Iz niza pravosudnih slučajeva u kojima je dokumentirano uočena nesposobnost sudskih službenika pa i sudaca, ukazuju na činjenicu da hrvatskim pravosuđem ili vlada mafija, ili su u pravosuđu zaposleni nestručni i nekompetentni suci koji su na to radno mjesto došli po rođačkim i nekim drugim vezama, ili je pravosuđe potpuno bez nadzora a što im omogućuje da rade što god požele, a sve to na štetu hrvatskog naroda koji u svim oblicima plaća štetu aljkavog postupanja.

Kao prvo, stranke u sudskim postupcima plaćaju iznimno visoke odvjetničke troškove i sudske pristojbe što doslovno onemogućuje pristup sudu i pravo na pravedno parničenje, naročito kad su stranke neuke,  koje se bez odvjetnika teško mogu izboriti za svoje pravo. Drugo je pitanje, hoće li se uspjeti izboriti za svoje pravo i sa odvjetnicima, obzirom da je i odvjetništvo kod nas podijeljeno na elitno i na prosječno. Elitne odvjetnike je gotovo nemoguće platiti, a prosječni mogu pasti u iskušenje da za neku simboličnu naknadu ili iz nekih drugih razloga budu skloni i suprotnoj strani.

Slijedeći problem je svakako neprimjena zakona od strane sudaca ili njihova nejednaka i raziličita primjena zavisno od predmeta do predmeta.  Sudi se selektivno, ne postoji ujednačena sudska praksa, a što predstavlja grubo kršenje ustavnih prava građana, jer dobro se zna, Ustav RH zabranjuje diskriminaciju i jamči jednakost svih pred Zakonom.

Najveći problem ovog trenutka, osim pojedinih presuda koje su donešene „po babi i po stričevima“ je i problem blokiranih građana čiji računi su blokirani tzv. ovršnim ispravama; mjeničnim očitovanjem, bjanko zadužnicom, suglasnosti o zapljeni sredstava sa računa a koje su izdane vjerovnicima koji više ne postoje. Ta činjenica ne sprječava FINU da provodi zapljenu sredstava i prijenos istih na račun novih ovrhovoditelja koji su za male novce otkupili tražbinu.

Tijek toga novca u Hrvatskoj NITKO NE KONTROLIRA, građani nemaju nikakvu mogućnost da dokažu da nisu dužni, niti postoji bilo kakva nada da će se doživotno riješiti toga utega oko vrata koji im ne da živjeti.

B2 kapital, EOS Matrix, nelegalni kreditni uredi, austrijske zadruge – ovrhovoditelji su koji u više svojih poslovnih aktivnosti krše zakonske odredbe koje su na snazi u RH i to sve na štetu građana.  Činjenica je da takve isprave zastarijevaju nakon isteka roka od pet (privatne isprave) ili deset godina (solemnizirane), međutim, i nakon isteka toga roka, FINA ih opet prima na provedbu izravne naplate i provodi naplatu iako im više nemaju svojstvo ovršnosti. Tko će tome stati na kraj?

Osim toga, tijekom deset godina promijeni se niz okolnosti, dio duga se možda plati, možda je isplaćen i u cijelosti, naplaćivalo se od dužnika, sudužnika, jamaca, stoga su se možda  promijenile okolnosti koje su postojale u trenutku ovjere takve izjave, i sl….. ali posjednik takve isprave u svakom trenutku ima pravo neposredno u FINU dostaviti ovršnu ispravu i okoristiti se zapljenom računa i prijenosom novca sa računa ovršenika na račun ovrhovoditelja i to bez ikakvog nadzora, pa makar je za iste nastupila i zastara.  Gotovo da ne postoji pravni lijek kojim bi se u takvim situacijama ovršenici  zaštitili.

Upravo ta mogućnost, koja predstavlja grubo kršenje zakona je u Hrvatskoj proizvela stotine tisuća ljudi koji grcaju u dugovima. S druge strane aktualna Vlada RH i njezini prethodnici omogućili su oproste dugova velikim dužnicima, koji su se ponašali nemarno i kao pijani bogataši i nisu svoje obveze podmirivali, ni prema radnicima, ni prema Državi ni prema bankama, ali im je dug u milijunskim iznosima oprošten, i to uzaludno, jer su toliko nesposobni da se ni nakon provedbe predstečajne nagodbe većina njih nije uspjela oporaviti.

Za razliku od pravnih osoba kojima su dugovi oprošteni, ovršenik kojem je račun blokiran na temelju isprava koje su izgubile svojstvo ovršnosti, a koje je podnio na naplatu neovlašteni vjerovnik, odnosno osoba koja nije aktivno legitimirana,  gotovo da uopće nema mogućnosti žalbe. Ovrha se provodi neposredno, ovrhovoditelj dostavi ovršnu ispravu u FINU i zapljena se provodi istog dana. Ovršenici za istu doznaju tek nakon nekog vremena, a deblokada računa ovisi isključivo o milosti sudova i to tek nakon nekoliko mjeseci, pa i godina  – koji pak niti sami ne znaju kako u kojoj situaciji postupati.

Sankcije za one koji su zlorabili mogućnosti koje pruža činjenica da FINA ne kontrolira isprave, nikakve su.

Takvo  stanje u pravosuđu, a isto tako i nezakonite ovrhe su zapravo politički problem, ne pravosudni.

Sudstvo bi, prema važećem Zakonu o sudovima i Ustavu RH moralo biti neovisno. Međutim neovisno sudstvo ne znači da sudac može suditi isključivo po svojem sudačkom uvjerenju (ili po nečijem uvjerenju) već na osnovu prikupljenih i ispitanih dokaza i činjenica. Često te činjenice ništa ne znače. Nadalje, posljednje vrijeme događa se da o nekim pitanjima Vrhovni sud donosi mišljenje o tim pitanjima, koje pak prosljeđuje nižim sudovima kao mjerodavno, pa proizlazi da suci na nižestupanjskim sudovima ne mogu ni imati svoje slobodno sudačko mišljenje već moraju suditi po principu  “već veži konja gdje aga kaže”.

Već niz godina provode se ovršni postupci i plijene novac i imovina stanovnika Republike Hrvatske bez ikakvog reda i pravila, i vrlo često bez mogućnosti ulaganja žalbe. Takva situacija uzročnik je niza drugih problema. Obitelji su doslovno bez novca, radnici koji mjesecima nisu primili plaću dospjeli su ne svojom krivnjom u status dužnika jer obveze nisu ni na koji način mogli podmiriti, a s druge strane blokadom žiro računa i cjelokupne imovine uskraćene su im mogućnosti bilo kakvog iznalaženja rješenja. Ovo stanje dovodi do smanjenja potrošnje, do lošijeg obrazovanja djece i studenata, do smanjenja nataliteta, do teških socijalnih slučajeva koji opet padaju na teret državi, i sl. Ljudi su postali depresivni, obolijevaju, beznadni su, bez stalnog radnog mjesta i bez primanja.

Dodatni je problem što je najnovijim Ovršnim zakonom, a i onim prethodnim iz 2016. godine institut žalbe potpuno zaobiđen. Nakon što ovršenik u žalbi istakne da je dug podmirio, ili da dug uopće ne postoji, odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten provoditi ovrhu, sud ne odlučuje o tom pitanju u žalbi, već se ovršenika odmah upućuje u parnicu. Na opisani način povrijeđen je Ustav RH, obzirom da je pravo na pravni lijek Ustavom zajamčen svakoj osobi, a građani su izloženi dodatnom nerazumnom trošku parničnog postupka koji traje nekoliko godina.

Pitanje koje se nameće, a na koje do sada nije dobiven odgovor je i pod kojim okolnostima se aktualni ministar pravosuđa vanresorno, po kafićima i restoranima,  sastaje sa pojedinim osobama koje su duboko involvirane u pravosudne i kriminalne afere. Takvo ponašanje ministra pravosuđa sigurno ne ulijeva povjerenje u pravosuđe, ali u znatnoj mjeri budi sumnju u mito i korupciju.

Novac iz državnog proračuna slijeva se neumjereno i u visokim iznosima na račune brojnih političkih stranaka i strančica, na račune raznoraznih udruga i kćerke i pokćerke tih udruga, plaćaju se mediji koje su iste te privilegirane udruge pokrenuli, dok s druge strane tamo gdje je pomoć potrebna ista ne stiže, ili stiže prekasno.  Zakon o osobnom bankrotu nije donio rješenje za nezakonito blokirane građane, jer vaša Vlada čitavo vrijeme izbjegava učiniti ono što je nužno, a to je prekinuti taj kriminalni lanac i zabraniti nezakonite ovrhe koje se provode na temelju ugovora sklopljenih sa kreditnim uredima i nelegalnim vjerovnicima, čiji su djelatnici pravomoćno osuđeni za kaznena djela, ali su ugovori i bjanko zadužnice prodani trećima, i te treće osobe ovršuju građane, koji su već nekoliko puta prevareni.

Epidemija koronavirusa s kojom se aktualna Vlada RH susrela dokazala je da se može kad se hoće. Jednim jedinim dekretom Vlade građani su privremeno deblokirani, i kao utopljenicima omogućeno im je privremeno udisanje kisika. Međutim, šok koji će doživjeti istekom privremene deblokade već sada je zastrašujući.  Čeka ih otplata glavnice plus kamate čiji obračun nije zaustavljen. Ovršenicima nije pomoć privremena deblokada, već im je pomoć hitro, pravilno i zakonito rješavanje njihovog problema.   Ovršenici bi željeli riješiti svoje obveze pod jednakim uvjetima kako je to omogućeno velikim dužnicima. Nagodbom, uz otpis nerazumno visoko obračunate kamate.

Ovog trenutka za dužnike su najznačajnija  četiri problema;

1. Problem građana koji su ovršeni i blokirani od strane nelegalnih austrijskih zadruga, a koje su na području Hrvatske poslovale na sivo (ili na crno), bez prijavljivanja svojih poslovnih aktivnosti i bez potrebnih dozvola. Iste te nelegalne zadruge pokrenule su pravno nevaljalim javnobilježničkim ispravama ovršne postupke koji su osnov za blokade imovine i računa, te oduzimanja novčanih sredstava, imovine i provedbi deložacija. Hrvatska ako je demokratska zemlja ne može sebi dozvoliti umjesto gospodarskog rasta i proizvodnje, proizvoditi isključivo sirotinju i beskućnike.
2. Drugi problem je neriješeno pitanje ovršenih i osiromašenih od strane nelegalnih kreditnih ureda i od strane raznoraznih faktoring društava (tvrtke za otkup potraživanja). U posljednjih pet, a možda i više godina u Hrvatskoj su kao gljive niknula brojna trgovačka društva koja su ne znamo na koji način uspjela se registrirati kod trgovačkih sudova za kreditno poslovanje, faktoring, otkup potraživanja, iako za to nisu imali nikakvih uvjeta. Organiziranom pljačkom preko tih „kreditnih ureda“ na desetke tisuća ostalo je bez financijske i materijalne imovine, bez svojih domova. To je najsurovija pljačka koju je živ čovjek vidio, i vjerovatno nigdje provedena osim u Hrvatskoj. Naočigled legalnim poslom, sklapanjem ugovora o kreditu sa uredima koji su poslovali bez potrebnih dozvola, isplaćivan je minimalan iznos novca, a odmah u startu su kuće i stanovi vlasnički prenešeni na nepoznate osobe. Drugim riječima, proveli su pljačku pred očima cjelokupne javnosti. I ne samo da su prenijeli imovinu na sebe bez ikakvog osnova, već su i silom izbacivali ljude iz njihovih domova, prijekim sudom-upadima dok nikog nije bilo doma, preprodavali stanove i kuće višestruko vrijednije od visine duga, dok su istovremeno preko trećih pravnih osoba vršili zapljenu novčanih sredstava putem FINE. Dužnici na postupanje nisu imali pravo žalbe, točnije, osuđeni su bez suda i bez prava prigovora. Osobe koje su se bavile kaznenim djelima u tim kreditnim uredima pravomoćno su osuđene,  međutim, Država im je “zaboravila” oduzeti imovinsku korist, već je borbu za svoju otetu imovinu prepustila građanima u pojedinačnim slučajevima, pa ih je tako izložila dodatnim poteškoćama i enormno visokim troškovima. Dodatni problem je što su ti tzv. kreditni uredi većinom završili u stečaju, pa Država umjesto da riješi problem na način da stečajni upravitelji vrate opljačkanima imovinu, muče opljačkane i izlaže ih nepotrebnom trošku obvezom da prijavljuju svoje potraživanje u stečajnim postupcima i vode razne parnične postupke.
3. Treći vrlo značajan problem je imovina brisanih trgovačkih društava. 2013. godine jednim potezom izbrisano je preko 30.000 trgovačkih društava, i to bez ikakve provjere imaju li ta društva imovinu. Zakon je omogućio da se i nad imovinom brisanog društva provede likvidacija, međutim, sudovi masovno primjenjuju odredbe stečajnog zakona, imenuju stečajnog upravitelja nad likvidacijskom masom brisanog društva, i rasprodaju imovinu u bescjenje, ili ne rade ništa. O tome posjedujemo brojne dokaze, kakve sve malverzacije se rade na trgovačkim sudovima na štetu poduzetnika koji su isključivo svojim radom u tim trgovačkim društvima stekli imovinu, koja im se bezočno, pokvareno i prljavo otima vlasnicima. Takva otimačina je još gora od one 1945, jer osnivači i članovi brisanog društva, iako po zakonu imaju prava raspolagati imovinom, pred trgovačkim sudovima naše zemlje, nemaju nikakva prava, a godine prolaze.
4. Gotovo podjednak problem su i zemljišne knjige, koje Vlada RH  ima namjeru digitalizirati, a one su prepune krivotvorina, i nastale su na kriminalnim radnjama u ratno i poslijeratno doba. Gotovo da se neprekidno vraćamo na onu čuvenu Rojsovu uzrečicu „Tko je jamio, jamio“, jer ti koji su jamili su zaštićeni rariteti, dok oni koji su opljačkani nemaju apsolutno nikakvo pravo glasa. Nemoguće je da u jednoj demokratskoj i pravnoj državi je na snazi takav zakon koji propisuje da se pogrešna, nezakonita, krivotvorena sudska odluka NE MOŽE MIJENJATI, NITI UKIDATI…..
5. I dok sudovi tvrde da ta činjenica dovodi do pravne sigurnosti, upravo je suprotno, nitko više ne vjeruje u pravni sustav, niti u ovakvo pravosuđe. Zato ljudi iz zemlje bježe, a zemlja ostaje prazna….. Zemlja bez ljudi nema svrhe…

O ovim problemima  puno je  puta već obrazloženo i potkrijepljeno argumentima i obavještavane su sve Vlade RH od 2010 godine do danas.   Do danas ni jedna vlast nije ponudila  adekvatno rješenje niti se izborila za  zaštitu ovršenika i žrtava pravosuđa. Tijekom dugogodišnje agonije ovršnog postupka ovršenicima se nekontrolirano obračunavaju redovne i zatezne kamate, penale, opomene i slično, ovršenici proživljavaju pakao, a ovršuje/otima im se cjelokupna imovina.

Dužnici (ali i mnogi koji nisu dužni ali su ipak ovršeni) nemaju ni  financijsku ni moralnu snagu izdržati sav taj pritisak. Ovakvo stanje dovodi do teških bolesti građana i do niza samoubojstava. Obitelji se raspadaju, kriza ostavlja teške tragove, a još veće posljedice ostavlja spoznaja – da su ljudi prepušteni sami sebi.

Istina, u rujnu 2015. godine donešen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Zakon je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a potom i drugi zakoni koji bi trebali štititi ovršenike, međutim sudovi selektivno primjenjuju zakone, pa tako neki suci donose Rješenje o odgodi ovrhe, dok drugi određuju iseljenje u potpuno jednakoj pravnoj stvari. Drugi veliki problem, a na koji je ukazao i Europski sud je retroaktivna primjena zakona, međutim, isti taj sud prepustio je državama članicama da iznađu način kojim bi zaštitili svoje građane i koji bi imali osiguranu pravnu zaštitu. Vlada RH poslušala je Europski sud u dijelu da se zakoni u odnosu na ovršenike ne mogu retroaktivno primjenjivati, ali je istovremeno zaboravila donijeti mjere kojim bi građani bili zaštićeni  od kriminalnih radnji pojedinih pravnih i fizičkih osoba u skladu sa domaćim i međunarodnim zakonima.  S druge strane, Vlada RH i Sabor u suprotnosti su sami sa sobom i sa svojim odlukama,  tako se Ovršni zakon ne može primjenjivati retroaktivno, ali se Kazneni zakon, Stečajni zakon, Zakon o trgovačkim društvima, i drugi zakoni mogu primjenjivati unatrag??!!

Žrtve  hrvatskog pravosuđa  zanima, kako je moguće primjenjivati retroaktivno recimo Stečajni zakon, ili Kazneni (zastara) odnosno Zakon o kaznenom postupku, dok se zakoni koji štite ovršenike odnosi samo na buduće vrijeme. U skoroj budućnosti  Vlada RH  više i neće imati koga štititi, osim tajkuna koje su sami stvorili i koji imaju status zaštićene vrste u RH,  jer će ljudi ili pobjeći iz zemlje ili izumrijeti.

Do danas nema odgovora na pitanja koja muče dužnike/ovršenike. FINA ne ispituje zakonitost osnove za pljenidbu pa provodi ovrhe neovisno o tome je li isprava zakonita ili nije, i je li u zastari. Sudovi pak nejednako primjenjuju zakon. Nejasno je onda s kojom svrhom su zakoni uopće donešeni, kad ne daje adekvatnu zaštitu građanima, ovrhe se nadalje provode, računi su blokirani, a imovina im se  bezočno otima.

Takozvana reforma pravosuđa provedena je na način da je građanima RH još više otežan pristup sudu i ishođenje pravične i poštene sudske odluke nego li ranije. O zaštiti osobnih podataka nije potrebno niti trošiti riječi, i do sada su građani bili izloženi reketu i ucjeni predatora, a posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući odlukama Vlade RH osobni podaci su dostupni svima i svakome, pa je tako i otvorena mogućnost raznih malverzacija na štetu građana.

Osim toga, dobro je poznato da ovrha pokrenuta od strane kreditora koji na području Hrvatske nisu legalno prijavili svoje poslovne aktivnosti ne može se ni smatrati pravno valjanom, tim više što su akti na temelju kojih se provodi ovrha u nesuglasju sa brojnim zakonima koji su na snazi u RH.  Vrhovni sud u nekoliko svojih Mišljenja donešenih na sjednicama Građanskog odjela zauzeo je stajalište, na temelju kojih postupaju nižestupanjski sudovi, da su takvi akti ipak zakoniti i važeći, čime je i sam Vrhovni sud pokazao da je iznad zakona i Ustava RH kojima je jasno propisano što je zakoniti akt a što nije.

Uz ova naprijed navedena bitna pitanja, nesporna je činjenica da hrvatski sudovi grubo krše zakone, sudeći mrtvim osobama, i prodajući imovinu mrtvih osoba na dražbi (o čemu su brojevi spisa dostavljeni i sudovima i premijeru Andreju Plenkoviću, ali na žalost  bez ikakvog učinka), isto tako se vode dugogodišnji postupci u kojima jedna od stranaka ne postoji (pravna osoba brisana iz sudskog registra), a zakoni se primjenjuju selektivno, zavisno od toga tko je stranka u postupku, a što grubo narušava načelo jednakosti, nepristranosti, i nediskriminacije.  Osim toga, vlasništvo velikog broja građana uopće nije zaštićeno, već je zapravo meta raznoraznih predatora koji otimaju tuđu imovinu bez ikakvih sankcija.

Većina građana u ovoj zemlji nemaju apsolutno nikakvu zaštitu, izloženi su teroru, pljački, pa i iznudama i zlostavljanju, a da se nigdje i nikome ne mogu obratiti za zaštitu. To zato, jer po nekom mjerilu su „obični građani“ nevažni, i na njih sustav i državne institucije ne žele očito gubiti vrijeme. Za “verbalni delikt” sudi se novinarima koji ukazuju na ove nelogičnosti i na nejednakost i selektivnu primjenu zakona, sudi se onima koji kritiziraju aktualnu vlast, odvjetnike koji zlorabe svoju službu da naštete, a ne da pruže pravnu pomoć građanima, sudi se zapravo onima koji imaju svijest  o tome što nije u redu, i na to javno ukazuju. Sudi se svima  onima koji smetaju pri provedbi pljačke i bezakonja, na štetu građana.  Postoji niz dokaza o izmišljenim i konstruiranim sudskim postupcima u kojima ad hoc osuđuju optužene, a da nema nikakvih dokaza za krivnju, ili se protiv istih vode dugogodišnji kazneni postupci kako bi ih se diskreditiralo u društvu, pa na kraju, oslobađajuća presuda ne polučuje nakon 17, 18 godina suđenja apsolutno nikakav učinak, jer gore kazne od 17 godišnjeg mučenja koje se provodi kroz nerazumne i dugotrajne sudske postupke,  koji  postupci se temelje zapravo na reketu, na namjeri pljačke i otimanja imovine optuženih, nema.

Naša zemlja ima sve resurse, može biti perspektivna i uspješna, bogata i plodonosna,  građani poduzetni, sretni, stvaralački raspoloženi,  i imućni,  međutim sve dok su im računi blokirani, džepovi prazni a imovina im je meta lopova,  lihvara  i iznuđivača – građani nemaju i ne mogu imati poticaja ni snage za napredak.

Nada Landeka/HAZUD.HR