Ljudi od iskona imaju u sebi potrebu i sposobnost da vole. Obično se između dvije osobe u početku osjeti zaljubljenost koju mnogi nazivaju „kemijom“ a koja probudi snažne osjećaje u čovjeku. Osjećaje koji neprekidno potiču čovjeka da bude u blizini osobe za kojom srce jače kuca, da joj ugađa, da ju voli, da bude sjedinjen s tom osobom u dobru i u zlu. Taj osjećaj međusobne povezanosti i potrebe jednog za drugim nazivaju ljubavlju. Iz takve čvrste povezanosti, bila ona osnažena brakom ili ne, kao plod ljubavi, rađaju se djeca. Mala, sićušna, nezaštićena stvorenja, koja na ovom svijetu bez svojih roditelja ne mogu opstati. Roditelji su dužni, oboje zajedno, brinuti se o svojem djetetu, voljeti djecu koju su rodili, biti odgovorni prema svojoj djeci. Na žalost, ljubav se često prebrzo potroši, pa se između dvoje nekad iznimno osjećajno povezanih ljudi taj osjećaj najčešće zamijeni mržnjom i željom za osvetom. Tada dječica, umjesto voljenih bića postaju oružje i sredstvo preko kojeg se roditelji jedan drugom osvećuju! Očekuju da zajedničkim djetetom, onog drugog roditelja drže „u šahu“, uvjetujući neke svoje odredbe i propise, jer je eto dijete slučajno ili ne ostalo kod tog roditelja. Uskraćuju jedan drugom pravo da viđaju dijete; uskraćuju mogućnost zbližavanja s djetetom, skrbi o djetetu.
Nekoliko poznatih nam slučajeva iz prakse u kojima su djeca ili zlostavljana, ili zapostavljena upućuju na činjenicu da djeca ni danas, još uvijek, nisu dovoljno zaštićena od strane zakona i centra za socijalnu skrb koji bi te zakone u interesu djeteta trebali provoditi. Na žalost, prekasnom reakcijom dogodi se da dijete proživi teške traume, promjene na psihi koje kasnije, kroz cijeli život, ostaju u srcu i duši kao teška i neprolazna bol i patnja. A ljudi koji pate čine opet, u krugu, baš kao što su to činili njihovi roditelji, sami sebe nesretnima, a ujedno čine nesretnim i druge ljude.
Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta
Međunarodnim konvencijama o pravima djeteta a i hrvatskim zakonima, propisane su mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta. „Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice u svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zlouporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta. Centar za socijalnu skrb dužan je odmah po primitku obavijesti iz stavka 1. Članka 108. Obiteljskog zakona ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. „ Dužnost obavijestiti centar za socijalnu skrb odnosi se na svakog pojedinca bez obzira na osnos ili srodstvo s djetetom uključujući i odgajatelje, nastavnike, liječnike, ali i ustanove, škole, domove za djecu, i druga tijela (policija, državni odvjetnici i sl.) koji primijete da je dijete na bilo koji način zapušteno ili zlostavljano, tj. da dijete ima problema u odrastanju i ponašanju zbog utjecaja roditeljske neodgovornosti na to dijete.
Oblici kršenja djetetovih prava, navedeni u Obiteljskom zakonu čl. 87-89 (prava djeteta), odgovornost, dužnosti i prava roditelja (čl. 92-99), mjere za zaštitu osobe djeteta opisanih u čl. 109-117, kao i mjere za zaštitu imovine djeteta opisane u čl. 118 oblici su kršenja djetetovih prava na temelju kojih se izričito stvaraju i pretpostavke za lišenje roditeljske skrbi, odnosno oduzimanje roditelju prava da živi sa svojim djetetom i da ga odgaja. (čl. 111).
Roditelji moraju biti odgovorni prema djetetu, živjeli zajedno ili ne
Roditelji su prečesto u takvom psihičkom stanju, rastrojeni, zbrkani, u teškim problemima, dugovima, poneki čak i očajni i osvetoljubivi, te nisu u stanju brinuti se niti o sebi, a još manje o djetetu. Ponekad je u takvom stanju samo jedan roditelj, no često se takva situacija događa sa oba roditelja koji zbog različitih okolnosti žive sami s djetetom. Dijete može biti zapušteno i zapostavljeno ako je živ samo jedan roditelj, a može biti zapušteno i psihički ili fizički zlostavljano, izloženo brojnim torturama i ako su mu oba roditelja živa. Dijete tada osjeća daleko veću bol. Imati majku, oca, a znati ili doživljavati da ga otac ili majka ne želi, ili da ga koriste samo kao oružje kako bi postigli svoje ciljeve, najteži je oblik zlostavljanja djeteta.
Postoje roditelji koji djecu rađaju bez ikakve odgovornosti. Izrode velik broj djece, a onda svoju nebrigu opravdavaju svojom nezrelešću, unutarnjim nezadovoljstvom, pomanjkanjem ljubavi prema osobi s kojom su djecu rodili, njenim ili njegovim psihičkim stanjem i sl. Međutim, nitko od njih ne poduzima mjere – da svoje probleme riješe, a da djeca te probleme ne osjećaju na svojoj koži. Rodili su osobe koje će rijetko odrasti u psihički zdrave ljude, koji neće moći zbog pomanjkanju ljubavi u djetinjstvu biti sposobni zasnovati obitelj punu ljubavi.
Događa se , da djeca ipak izrastu u kvalitetne, čvrste i stabilne osobe, ali rijetko, jer tragovi djetinjstva, psihičkog, fizičkog, seksualnog i drugih oblika zlostavljanja u umu malenog djeteta ostavlja duboke i neizbrisive tragove. Djeca se pokušavaju obraniti od takvog ponašanja. Brojni se zatvaraju u sebe, neki se posvete učenju pa stvaranjem boljih ili odličnih rezultata u školama žele privući na sebe pažnju učitelja, kod nekih dolazi do izrazito teških oblika agresivnosti, pojedini pokazuju znakove mucanja, nekontroliranog mokrenja, noćnih mora, i sl. no svi ti znakovi ukazuju na problem roditelja sa samim sobom koje probleme prenose na svoju djecu. Da bi se riješio problem, uvijek, i svugdje, pa i u odnosu sa djecom treba najprije sanirati uzrok, a potom posljedice nestaju same po sebi – s vremenom ili s trenutnom eliminacijom uzroka problema. Ako je taj uzrok jedan od neodgovornih roditelja onda ga treba trajno udaljiti od djeteta ako ponašanje takvih roditelja izaziva dugotrajne traume kod djeteta o kojem „skrbi“. Riječ skrb stavila sam pod navodnike, jer hraniti nekog jelom, ne znači i nahraniti ga ljubavlju, iskrenom, bez kalkulacija, bez dvoličnosti, licemjerja i želje da kroz tu skrb o djetetu u stvari iskoriste dijete da bi majku/oca tog djeteta ucjenom držali „u šaci“.
Centar za socijalnu skrb mora znati prepoznati probleme i promptno na njih reagirati
Iz nekoliko primjera očigledno je da Centar za socijalnu skrb i njegovi djelatnici ne postupaju uvijek prema Obiteljskom zakonu, a i prečesto sporo ili nikako ne reagiraju u zaštitu djeteta. Obitelj svakom čovjeku, ako ju ima, morala bi biti na prvom mjestu, a skrb o obitelji prioritet. Tako je i sa centrima za socijalnu skrb čiji je zadatak brinuti o obitelji. Ako tijekom skrbi koju su već pokazali za vrijeme trajanja brakorazvodnih parnica ne uspijevaju unijeti sklad među roditelje i djecu, i zaštititi dijete onda su dužni to dijete izdvojiti iz takve obitelji, ma kako to u tom trenutku bilo teško. Dijete koje trpi trajne posljedice neodgovornog ponašanja svojih roditelja postati će trajno nesposobna osoba za samostalan život. Djetetu je za zdravo odrastanje nužna ljubav, mir, sigurnost, a ako im to roditelji ne mogu pružiti, već im uskraćuju, tada je centar za socijalnu skrb dužan donijeti mjere kojima će dijete zaštititi. Baš kao što su dužni zaštititi i imovinu djeteta.
Događa se tako da se centru za socijalnu skrb prijavi fizičko zlostavljanje djeteta, koje je sustavno zlostavljano više mjeseci, zbog čega se dječji plač čuo kao neljudski krik sve do kraja ulice u kojoj dijete živi sa zlostavljačem, a centar za socijalnu skrb po prijavi, nije učinio ništa. Prijavitelja su ispitali do te mjere da samo što mu nisu količinu krvnih zrnaca izbrojali, dok protiv zlostavljača nisu poduzeli zakonske mjere. Također sam upoznata sa slučajem gdje je jedan roditelj prijavljen zbog alkoholizma i seksualnog zlostavljanja malenog djeteta (ženskog), slučaj je prijavljen pravobraniteljici za djecu, koja je zatražila od centra za socijalnu skrb da intervenira i istraži, a djelatnici centra su više nego čudno reagirali – članu obitelji koji je prijavio zlostavljanje rekli su da oni mogu intervenirati samo u slučaju da “želi susrete sa djetetom“ a da druge navode nemogu istraživati niti utvrđivati. Dakle, kod slučajeva kada dijete živi sa alkoholičarima, psihičkim bolesnicima, neodgovornim i psihički nestabilnim roditeljima koji se na djeci iživljavaju, ili pak djecu koriste kao sredstva kojima se „provlače“ kroz život, rodbina, susjedi, prijatelji, koji primijete takvo ponašanje nemaju utjecaja na situaciju iako je zakon propisao drugačije. Iz tog razloga umjesto zdravih obitelji koje su djeci oslonac i temelj za iskorak u život, djeca se osjećaju kao na izdržavanju kazne iz kojih kasnije nose teške i neizlječive traume kroz život.
Nije lako malenom djetetu gledati svojeg oca koji je autodestruktivan, psihički nestabilan, alkoholičar, zlostavljač, pedofil a još je teže s takvom osobom živjeti. Ista je situacija i sa majkom. Postoje žene koje su se nakon razlaza sa osobom s kojom su zasnovale dom odale se alkoholizmu, čestoj promjeni partnera, neradu, zapustile se i slično. Ili pak, što se često događa – dvije drastične situacije; otac ili majka trajno prestaju pokazivati brigu za dijete i ne žele ga uopće vidjeti, prepuštajući brigu onom drugom, ili suprotno od toga, roditelj ili majka žele onog drugog natrag a tada dijete koriste kao oružje kako bi postigli cilj pa ili ne dozvoljavaju djetetu da viđa roditelja kojeg voli sve dok ne prisile i samog roditelja da se vrati kući, ili drugog roditelja ucjenjuju stanjem djeteta. Iako roditelj voli dijete o kojem skrbi, sama ljubav nije ponekad dostatna za sretan i kvalitetan odgoj djeteta pa je dijete ipak zapušteno (tijelo, kosa, fizički i psihički simptomi koji izazivaju brojne probleme).
I obitelji državnih službenika koji trebaju skrbiti o obiteljima – znaju biti nesređene
Na žalost često jedan roditelj iz opisanih obitelji zatraži pomoć i oslanjaju se na zaštitu osoba koje su zakonom određene da uvedu red u njihove obitelji, međutim problem nastaje kad upravo te osobe koje su zadužene, državni službenici, također imaju nesređene obitelji. Tako se dogodi da vam policajac/policajka treba pomoći a sami ne skrbe o svojem djetetu, djelatnica centra za socijalnu skrb koja je razvedena a dijete je s drugim roditeljem, ili koje uopće nemaju obitelj. Odvjetnici koji vas zastupaju, a koji nemaju obitelj ili imaju nesređenu obitelj (odvjetnici prijavljeni zbog zlostavljanja). Često se osobe čiji je brak razoren pitaju – što je krenulo krivo, gdje su pogriješili, iz kojeg razloga veza ne funkcionira, pa ujedno ne funkcionira niti odnos s djecom. Padaju u sve dublju depresiju predbacujući sebi, međutim to je nepotrebno.
Ono što svima iz ovog kruga treba je čista, iskrena, nekalkulirana ljubav u obitelji. Obitelj nije tržnica, niti se mogu međusobni odnosi stavljati na vagu mjereći tko je dao više a tko manje. Obitelj je zajednica u kojoj je ljubav, pažnja, međusobna skrb, povjerenje – temeljeno i najvažnije mjerilo. Djeca se u takvim obiteljima osjećaju sigurna, zaštićena, nikad neće poći putem droge, alkohola, prostitucije, kriminala, to zato jer osjećaju da roditeljima uvijek mogu reći ako upadnu u neki problem. U nesređenim obiteljima u kojima roditelji međusobno ratuju dijete na žalost nema zaštitu pa ju stoga traži na ulici i u lošem društvu. Ako obitelj, roditelji zakažu, tada su centri za socijalnu skrb dužni pravovremeno povesti brigu o takvoj djeci, prije nego li bude prekasno za saniranje posljedica koje izazivaju nedostatak roditeljske odgovornost.