Datum objave; 3o. ožujak 2015.

Autor; Branka Grakalić

Iz zapisa jedne dame i  njenog nađenog tajanstvenog dnevnika 1900 i neke

LJUBIČASTA  ŠALICA  CRNE  KAVE 

Probudih se rano iz snova ljubopitnih zaboravivši na dane, godine, mjesece, zaboravivši da mladost bila je tu tik do mene, na istom jastuku, uljuljkujući me u san iz dana u dan svih maštanja tako sklonih mladosti, obuhvaćajući ih svojim velom svih prošlosti ljudskih. Željeh dalje snivati snove neostvarene a tako lijepe, snove pune sna, sanjajući snove svih boja, svih nada, svih budućnosti koje svojim izrezbarenim škaricama tako vješto kroje budućnost od mladosti pa do starosti. Pitam se što je to mladost a što starost i gdje je početak jedne i početak druge. Iz lakog sna probuđena, nevoljko otvaram oči pred stvarnošću koja me prati, koja mi neda opušteno sanjati tvoj prvi poljubac tvojih usana koje su nabrekle ispunivši se svim sokovima života. Rekao si jednom davno, gladan sam te, rekoh ti tada u stoljeću nekom neproživljenom, žedna sam te, i upravo tad  se po prvi put ruka tvoja spustila neprimijetno na koljeno moje u nekom zadimljenom pariškom kafeu, sjećaš se kod malog ospustjelog zimskog parka bez snijega u nekom neznanom susjedstvu. Sjetih se trgnuvši se iz misli, tvog prvog poljupca već davno zaboravljenog, tako nježnog i punog svijesti života u sebi, sjetih se da tako je uvijek moglo biti, beskonačno nježno snivati na tvom ramenu, tako jednostavno, samo nasloniti glavu i udisati te cijelog, udisati miris zaboravljene mladosti, udisati sve ono što nije bilo nikada moguće, a sad kad se pružila prva mogućnost nakon toliko godina,  možda stoljeća, sve se izgubilo negdje u dimu nedopušene cigarete. Još uvijek tinja  među tvojim prstima njen žar pretvarajući njen oblik u pepeo zaboravljene dogorjele cigarete, koji izgleda kao da će svakog trenutka pasti u ponor ispod stola i otresti se dijela vlastitog dogorjelog i izgorjelog tijela. Učini mi se u trenutku da postajem pepeo, lagano nesvjesno klizeći iz životnog stanja u izgorjelo, polako otresajući s ramena pepeo kojim si me pokrivao, učini mi se kao da dogorijevam u nutrini svog bića. I ponovo vrati me tvoj poljubac svih nježnosti u stvarnost koju moram prihvatiti, kojoj se moram do dna pokloniti, pred kojom moram ustuknuti, izmaknuti svoj osjećaj tako snažne pripadnosti tebi još nepoznatom, možda izmišljenom stvorenju mojih snova.

Promatram svijet oko sebe i nevidim ga, promatram tvoje nokte koji se zariše u moje bolno tijelo kako bi ga osvijestilo da je ipak tu, da živi, prodrmavši sve do dna mogućega i čini mi se kao da se neka groznica širila mojim tijelom, tresući ga, istresajući sve nedohvaćene misli prožete današnjicom. Polagano ulazim u labirint tvog tijela osluškujući otkucaje srce i nadimanje tijela sapetog kravatom koja prijeti da će svakog trena prsnuti u kutu tog istog kafea. Kroz zadimljen nečist prozor promatram što se s druge strane stakla događa, al vidim samo tvoj lik u odrazu koji se udaljuje, odlazi sve dalje, odlazi zauvijek ostavljajući me s nedorečenom rečenicom na usnama koje nisu stigle ni šapnuti ni izgovoriti ni jednu riječ. Sjediš pored mene tako daleko odsutan, sjediš i nešto nerazgovjetno izgovaraš, nešto pipkaš po podu, a ja vidim samo tvoje usne koje mi dadoše prvi pravi mek i požudan poljubac stvarnosti za koji mišljah da nije moguć. Neprimjećuješ da ti u ruci dogorijeva cigareta a s njom i vrijeme prolaznosti nepovrata zauvijek. Vrijeme je moralo stati, sat je trebao prestati otkucavati i brojati minute, život je trebao stati bar na čas, ali ništa se od tog nije dogodilo, nije se dogodila ni ljubav, ama baš ništa se nije dogodilo, osim što je u zatvorenom prostoru sve bujalo od osjećaja preplavljenih dimom cigarete zaustavljajući se na plafonu tog istog kafea. Na zidu primijetih tapetu iz neke knjižnice s policama punim knjiga, pokušah uzeti bar jedne korice neke nevidljive knjige u koje bih pohranila svoje misli, u koje bih utisnula sva slova i riječi neizgovorene, u kojima bih možda jednom pročitala riječi ljubavi upućene meni: „pusa, s tobom sam i kad nisam fizički uz tebe, cijelu te ljubim“, ili „stalo mi je do tebe, lud sam, želim te, hoću maziti te, ljubiti i biti s tobom“… Ali ništa ne zapisah u knjigu neispisanu, ostadoše njegova slova visjeti u zraku, riječi se raspadoše nad pepelom izgorjele cigarete, u ruci ostadoše tvrde korice bezimene neznane ljubavi prepuštene maštanjima iz mladosti a na pragu nepostojeće starosti. Sva uzburkanost zaokruženog svijeta poče padati u tamu. Iz korica s tapete kapaše polako neispisane riječi strovalivši se na kameni pod tresnuvši beznadno o stvartnost, vraćajući sasvim polako nestvarnost u stvarnost, vraćajući i budeći snove nade u beskraj krutosti zbilje.

Uzeh ipak korice neke nepoznate knjige s tapete, skidajući sloj po sloj naljepljenog papira razmišljah kako je baš čudno to što se zbiva s njima, i upravo to zbivanje odvede me u drugom smjeru prostora raslojavajući stranicu po stranicu života u prolazu. Sve izgleda kao dim cigarete koja još tinja u tvojoj ruci, koju čvrsto držiš prstima kao da ne želiš da dogori, koju pružaš meni da udahnem bar jedan dim iz tvog života, da pogledam u tvoje oči nepozante nedorečene boje, očekujući da pogledam tvoju prosjedu kosu, tvoje lice s osmijehom i tamnim usnama koje su trebale toliko toga reći o svim snoviđenjima. Izrekle su neku neodređenu budućnost, neku neostvarenu stvarnost, nešto poput obećanja, nešto što bi trebalo buditi neku nadu, nešto što je nekada mirisalo na nevinu mladost. Sjećam se, nešto si spomenuo o tome kako si od života malo dobio a puno izgubio i kako sada nemaš gdje, kako od svih kvadrata nemaš za sebe niti jedan. Ista sudbina je istkala sve isto s obje strane objektiva, opominjući o istome istih osoba, sve toliko slično da bih pomisliti mogla da je to ipak sve isto, jer možda smo se jednom negdje sreli na nekom plesu zaljubljenih, možda u studentskim danima kad su postolaji plesnjaci, tada u Zagrebu u Tvrtkovoj ili Studencu, Glazbenom, Saloonu u Tuškancu, ili negdje na Savi kojom je tekla godinama prljava crna voda zbog ispiranja ugljena tamo negdje u Sloveniji, možda smo se susreli na nekom izletu poznatog zagrebačkog izletišta u okolici, možda smo se vozili Samoborčekom ili Zelenim vlakom zagorskim… Sve je ostala nepoznanica, neispunjene stranice praznih korica života, sve je ostalo tako blizu a tako daleko s nakupljenim sjećanjima, neispunjenim željama za toplinom dodira ruke koja me budi i vraća u stvarnost koja je bila neprobuđena i daleka nestvarnost.

Još uvijek na usnama osjećam tvoj prvi i jedini poljubac koji gori svom snagom, koji me obuzima i prožima, koji me nosi sve dalje od tebe, koji mi ne dozvoljava da slobodno dišem i udišem tvoju nježnost, koji me tjera da odem sve dalje i nestanem u nekoj bezživotnoj pustinji života. Sve je prolazno i prepušteno prolaznosti, sve odlazi u nepovrat i kao da nametnuti obruč pada za vrat, gušeći svaki osjećaj nepobitnih činjenica.

Promatram kroz prozor rominjajuću kišu koja nastoji sve isprati, sve misli, sve osjećaje, svu bliskost, svu intimu trenutka bivanja, svu nagomilanu osjećajnost nemoguće ljubavi. Kiša pretvara se u snijeg dok se sitne pahulje tope na tlu i pomislih i tlu je u srcu toplije nego u meni. Obuzima me neka sjetna tuga, obuzima me drhtaj jedinog poljupca života, gubim svaku nadu u mogućnost nastavka trajnosti nečega čega nema. Na usnama nosim tvoj žarki poljubac sjećanja, jedini koji se uklještio između zidova tvrđava prošlosti, ukorijenio u svem svojem svojstvu nadljudske moći nemoći… Ugasio si u pepeljari nedopušeni okrajak cigarete, zgnječio ga prstima kao da je kraj svijeta, dim se izmiješao s otalim dimovima u prostoru, ne prepoznajem ga više, negdje se okružio i pomiješao sa svježim zrakom s na trenutak otvorenim vratima nekog pariškg kafea.

U ruci držim ljubičastu šalicu i ispijam posljednji gorki gutljaj crne kave.